Blog o ljubavi

Dobrodošli na moj blog

18.08.2019.

IZMEĐU DVIJE VATRE: 2.dio

Ležao je u hotelskoj sobi daleko od njih. Daleko od Patricije i Monike. Kako je samo ispao glup, mislio je. Kako je samo ispao naivan. Nije znao gdje su sada, nije želio niti razmišljati o njima. Oh, kako ih je samo mrzi. I jednu i drugu. Želio ih je mrziti, želio je mrziti i nju, ali…pomisao na njene usne, pomisao kako je drhtala od njegova dodira, kako je željela isto ono što i on, nije mu dopuštao da ju mrzi. Mrzio je sebe jer ju je još uvijek nakon svega želio više od ičega. A ona, ona se poigrala s njime…poigrala se je njegovim srcem. Pitao se da li pomisli ikada na njega. Nije ju čuo mjesecima. Nije zvao, nije zvala…jedne noći primio je poziv s nepoznatog broja, osoba s druge strane slušalice šutjela je. Pomišljao je da je ona…nije htio ispustiti niti jedan zvuk, neće joj pružiti to zadovoljstvo. Ne nakon onoga što učinila. Ne nakon njezine okrutne igre. A njena igra je bila doista okrutna. Kako se je samo prevario u njen karakter. Mislio je da ju zna, da ju poznaje dovoljno dobro. Zanemario je godine što ležale su između njih. Ona više nije ona ista osoba. On je sada negdje na drugom kraju svijeta. Ne zna gdje, ali zasigurno je nekuda otišao što dalje od nje i njene sestre. I ona bi učinila isto na njegovom mjestu, i ona bi mrzila njega da joj je tako bezobrazno lagao. Ali mrzila je sebe¸mrzila se zbog onoga što je napravila. Ali koliko ga je samo puta upozoravala da se makne dalje od nje, da ju pusti na miru. Nije želio slušati. Uvijek je radio ono što je želio, sada je cijena njegove neposlušnosti bila ogromna. Kao i cijena koju ona plaća zbog igre koju igrala je s tuđim životima. On je negdje na drugom kraju svijeta, njena sestra je sada negdje na drugom kraju svijeta. Zauvijek ju je izbacila iz svoga života, to je ono što je željela, zašto se onda osjeća tako jadnom? Otkako joj se je sestra vratila zagorčavala joj je život, željela je da se makne iz njezine blizine, sada kada je napokon ostvarila svoju zamisao nije bila sretna. Slomila je i njeno srce. Nikada nisu bile poput pravih sestara, i ako su krvno povezane, a opet sada kada je nema, sada bolno osjeća njenu odsutnost. Kao što je izgubila Ivana izgubila je i svoju sestru. Ostala je sama... Ni jedno niti drugo nije ju više željelo u svome životu. Niti jedno nije željelo da bude pronađeno. Sestru ne pamti kada je zadnji puta čula, njega je nekako pronašla, i jedne očajničke, tužne duge usamljene noći otipkala njegov broj nadajući se čuti makar mu glas. Kao da je znao da je s druge strane slušalice ona pa nije odgovorio. Uskratio joj je i taj mali trenutak zadovoljstva. A što je očekivala? Da će ju nakon svega dočekati raširenih ruku? On joj je ponudio svoje srce, ponudio joj je svoje srce na dlanu, ona ga je zgazila. Sestra joj je povjerovala, ona ju je bezobzirno izdala. Što je onda mogla očekivati, osim da ostane sasvim sama? A kako su joj samo oboje nedostajali…ali znala je…i ako ikad uspije imati jednog od njih, drugo neće moći imati. I to je bilo najbolnije od svega…samo da je onda kada ju je sestra molila da pristane na zločestu igru, samo da je imala hrabrosti suprotstaviti joj se. Ali uvijek je bila kukavica. Prošlo je godina otkako mu je zgazila srce, a on ju ipak nije mogao zaboraviti. Kao da je bilo jučer sjećao se je svakog trenutka s njom, svake crte njenog lica. Njenog mirisa, kako je samo mirisala na neke ruže. Nikada mu nije otkrila koji je to miris, ali prepoznao bi ga na kilometre. Baš kao što bi prepoznao nju. Jednom ju je srce prepoznalo, samo nije obraćao pozornost na to. Pokraj zdravih očiju bio je slijep. Srce ga je upozoravalo, on ga je ignorirao. Možda u svemu tome ipak ima i nešto njegove krivice. Sjeća se još uvijek kada je sve započelo. Kada njegov život strmoglavio se nizbrdo. Kad zaustavio je auto uvidio je kako bježi prema napuštenoj mračnoj uličici. Dali ga toliko mrzi da bi radije odabrala mračnu opasnu ulicu umjesto njega? Da, mrzi ga…promatrao je kako se udaljava od njega. Morao je otkriti razlog njene mržnje, ako ništa drugo, barem da mu to otkrije. -Monika!-dozivao ju je, ali nije se okrenula. Nije se zaustavljala. Potrčao je za njom. Našla se je u zamci. Iza nje visoki zid koji ne može prijeći, ispred nje on, pokraj kojega ne može proći…nije imala više kamo pobjeći. Oh, kako je samo bio sretan razvojem situacije. -Što ćeš sada? -pobjednički joj se osmjehnu. –Nemaš kamo…osim meni.-oštro ga pogleda. -Što želiš od mene? –očajnički ga upitaše- -Zašto me jednostavno ne pustiš na miru?- -Zašto stalno bježiš od mene?- -Ne shvaćaš. – -Ne shvaćam što?-prišao joj . Suviše blizu. Mogla je osjetiti njegov dah . željela se je maknuti, pobjeći, ali njegove ruke su je zaustavile. Njegov dodir bio je tako topao, od njega su joj tijelom prošli trnci. Drhtala je od njegovog dodira. I to je bilo pogrešno. Dobro je znala, stoga si to nije mogla dopustiti. -Molim te, molim te, pusti me.-očajnički ga je preklinjala, promatrao ju je . nije mogla izdržati njegov pogled pun želje za njom…-Zašto…zašto nisi s Patricijom?- uspjela je nekako upitati. -Ne znam.-napokon ju je pustio. Očajnički je željela da makne ruke s njenog tijela ali kada ju je napokon pustio bijaše joj krivo. U njegovim rukama bilo je tako lijepo, tako toplo, tako pogrešno.-Trebao bih biti, ali…ali kao da to više nije ona moja Patricija. – -Doživjela je strašnu nesreću.-srce joj je pucalo dok ju je branila, ali na to je pristala. Samo nije mislila da će biti ovako teško . -Znam.-okrenuo je tijelo i glavu od nje.-Znam da joj nije lako, znam da je izgubila dio sjećanja, ali zar me ne bi nekako trebala prepoznati? Pa mi smo godine proveli zajedno. Dijelili smo svaki dan, svaki san, ljetne tople večeri, dijelili smo život, zar onda ne bi trebala osjećati bar neku povezanost sa mnom? Ili…-napokon se je okrenuo prema njoj i tužno započeo. Želio je sakriti svoju tugu ali ona ju je mogla osjetiti.-Zar ja ne bi trebao osjećati nešto prema njoj? Zar bar ja ne bi trebao osjećati neku povezanost s njom? Trudim se, stvarno se trudim , ali kao da to više nije to. Osjećam kao da to nije više moja Patricija, osjećam se pokraj nje poput stranca.- -Prošle su mnoge godine.-željela ga je nekako utješiti.-Dogodile su se užasne stvari. Život vas je odveo na različite strane Ne možeš kriviti nikoga. Niti nju, a niti sebe…možda ipak nakon svega vaše prijateljstvo nije bilo pravo.- -Ne znam, jednostavno ne znam. Samo jedno znam.-ponovno joj se približio. Ponovno uhvatio oko struka. Ponovno je zadrhtala od njegovog dodira...-Pokraj tebe se osjećam baš onako kako bih se trebao osjećati pored nje. Opušteno, osjećam se da bih mogao s tobom biti zauvijek, biti zauvijek u tvome društvu. Smijati se, zezati, zabavljati, pričati o svemu…baš kao što sam nekada mogao s njom- istrgnula se je iz njegovog toplog zagrljaja. -Nemoj- -Nemoj što?- -Vratit se Patriciji. Kad te molim . uspostavi neki odnos s njom. Ne lomi joj srce samo tako. Ne lomi joj srce na ovakav način. -Ali…ne mogu. Pokušao sam. Znam kako bi sve to utjecalo na nju, ali jednostavno ne mogu tu ništa napraviti. -Ponovno ju je uhvatio sada čvršće, privukao ju sebi i napokon napravio ono što je želio napraviti otkad ju je prvi puta vidio. Napokon ju je poljubio. Okus njenih usana bio je isti kao i Patricijin godinama unazad. Djevojku što stajala je ispred njega ljubio je strastveno, ali pred očima pojavila mu se slika stara godinama. Slika kako ljubi svoju Patriciju. Bili su tek djeca, djeca od petnaest godina. Sjećao se je kako je sve započelo. Krenuli su u srednju školu, ostajući još uvijek super, ona nije u tim godinama više bila nešto posebno lijepa, ali su je ipak dečki zamjećivali. Zamijetio ju je i jedan njegov kolega iz razreda. Čuo je od nje da se i on njoj sviđa. Tada je tek polagano shvaćao da ju više ne gleda kao prijateljicu. Koliko su se samo svađali zbog toga, nije joj htio ugovoriti spoj s njime, ne, bio je previše ljubomoran da ju vidi s drugim, a previše ponosan da joj prizna. Njihova svađa trajala je danima, nije ga željela vidjeti, ti dani bili su mu poput pakla, ona je oduvijek bila tvrdoglava, nije željela popustiti. Znao je da ipak on mora učiniti prvi korak. Pozvao ju je sebi, nekako ju je uspio nagovoriti da dođe. Svađa je ponovno krenula, a onda ju je samo u jednom trenutku uhvatio i poljubio. Kako su njene usne bile samo slatke. Kao Monikine sada. Ali od tog dana, sve je krenulo naopako. Nije ga više željela vidjeti, kada bi ga vidjela, izbjegavala bi ga, uporno je dolazio k njoj, nije ga željela pustiti. A onda je čuo da su se ona i tata preselili stotinama kilometara dalje od njih. Nikada nije otkrio pravu istinu. Smušena , nijeznala što se događa, ali znala je da je bezobzirno uživala u njegovom poljupcu. Uživala kada je spustio svoje usne na njene. Morala ga je odbiti, znala je, morala se vratiti u stvarnost, ali nije željela. Nije se željela maknuti od njega, nije ga željela pustiti…koliko je samo bježala od njega, ali nije uspjela. Ovo se nije smjelo dogoditi. Nakon par trenutaka sreće, koju si je dopustila, na sestrinu nesreću, bilo je vrijeme da se vrati u stvarnost. Odmaknula se od njega i niti svjesna što čini opalila mu šamar. Nije ga nikada željela povrijediti, ne njega, ali bila je ljuta sama na sebe. Znala je dobro da on nije u ovome ništa kriv. Njegovo srce dobro je znalo što želi. Ona je kriva i odgovorna za ovu situaciju, ako je itko zaslužio šamar, to je bila ona, ne on. Ali ljutnja je učinila svoje. -Što radiš?-viknuše i okrenu se leđima prema njemu.-Kako te nije sram? Želiš malo moju sestru, pa malo mene. Gdje ti je moral?-okrenuo ju je prema sebi. -Ja ne želim tvoju sestru. Želim tebe.-djevojka se ironično nasmije. -Ne želiš? Nisi li ju želio kad si ponovno otvorio vrata prošlosti?- -Monika…-želio joj je objasniti još jednom. -Ne…nisi li ti bio taj koji je zahtijevao da se ponovno družite? – -Zar me nisi slušala? Niti jednu moju riječ?- -Moja sestra željno iščekuje tvoj dolazak. Kada te se spomene, nije više jadna cura u kolicima, postaje tako vesela, sretna, puna energije…zbog tebe…a što ti radiš? Pružio si joj nadu i sada ju odbacuješ. Ideš okolo i zavodiš druge djevojke.- -Ne druge. Samo tebe.- -Još gore!-ljutito viknuše.-Još gore! Zavodiš njenu sestru!- -Ali Monika, ja njoj nikada nisam pružio nadu ili bilo što da pomisli da ju želim kao djevojku. Samo sam želio obnoviti staro prijateljstvo. –znala je da je u neku ruku u pravu. Ali on nije znao kakav je ona imala dogovor sa svojom sestrom.-Ali s tobom…- -Ne želim čuti niti jednu riječ više! Vrati se svojoj Patriciji.-kako da joj objasni da se s njom osjeća kao da je sa svojom Patricijom? Kroz glavu su mu prošle svakakve misli, nije želio razmišljati o tome. Njegova Patricija nije tako zlobna osoba. Ona mu to nikada ne bi uradila. Kako li se je samo prevario.-Ovo se nije nikada dogodilo. Da li ti je to jasno? Ako ne možeš ovako, onda je najbolje da se makneš iz života moje sestre zauvijek.-i iz moga, željela je reći, ali nije mu željela priznati da i on nju privlači, nije željela da i pomisli da ima neku ulogu u njenome životu. A imao je…i to skoro pa glavnu. Ali ipak sestra joj je bila važnija. U tom trenutku, sa sramom se sada prisjeća, bilo joj je ipak najvažnije da se makne što dalje od svoje sestre. Da nju makne iz svoga života. Pogledala ga je, možda bi se je najbrže riješila na ovakav način. Da joj uzme njega, ali nije toliko zlobna…ili ipak…kad pomisli na sve što joj je sestra učinila za vrijeme dok je bila s njom, uzela joj je mamu, zašto onda ona ne bi mogla njoj uzeti Ivana? Znala je koliko ga je željela…ne, ne, ne može to napraviti. Na kraju kada sve zbroji, nije toliko zlobna. -Ne možeš to zahtijevati od mene.- -Mogu i hoću. Ako ti nećeš prekinuti ovu šaradu onda ja hoću. Odluči više što želiš.- -Znam što želim.-uputiše joj pogled pun strasti od koje je zadrhtala. -Ne…ovo tako neće ići. Ili ćemo zaboraviti na ovo i ti ćeš se nastaviti družiti s mojom sestrom, a ako ne možeš zaboraviti na to, ako i dalje ustraješ na ovome, tada zaboravi da ćeš ikada više vidjeti Patriciju.-znao je da ako više ne bude u Patricijinoj blizini, da neće moći viđati niti Moniku. Stoga je popustio. -Kako god ti želiš. – -Ja?- -Da. – -Što se mene tiče, najbolje bi bilo da zauvijek odeš, ali…- priča o djevojci rastrganoj između sestre i ljubavi -Stoga ću ostati i biti prijatelj Patriciji. A tebi tek neki poznanik. Tek sestrin prijatelj.- -Tako je najbolje.-tuga je izvirila iz njenog srca, ali nije ju željela pokazati. Krenula je naprijed, kako bi napokon prošla pokraj njega, kako bi se napokon maknula od njega, kako bi ova mučna večer napokon završila. Ovoga puta se je sklonio, ali dok je prolazila pokraj uhvatiše je za ruku i tiho joj šapne.-Vidjet ćemo koliko ćeš izdržati.-otrgnula mu se iz ruku i brzo pobjegla. Što dalje od njega. U njegovoj blizini srce ju izdaje. Njegove oči natjerat će ju da kaže ono što ne smije. Njegova blizina upropastit će sve. Nije mogla to dopustiti. Dani su prolazili u agoniji, kako Ivanovoj tako i sestri njegove prijateljice. Jedino je njegova Patricija bila sretna što je on u blizini. Njena sestra nije mogla podnijeti Ivanovu blizinu, on nije mogao podnijeti da je u blizini nje, a da joj ne može prići. Zabranila mu je. Odlučio se osvetiti, samo nije znao da će biti tako teško i za njega. Provodio je što više vremena sa svojom starom prijateljicom, namjerno dolazeći kada je njena sestra bila doma. Namjerno ju ne puštajući da ih ostavi. Ako je njega natjerala da pati, i ona će patiti skupa s njime. Jer one večeri osjetio je neku magičnu privlačnost između njih. Osjetio je da i ona njega želi. Baš kao i on nju. A kako mu je zabranila da ju ikada više poželi, natjerat će ju da pati , onako kako pati i on. Natjerat će ju na rub, morat će mu kad-tad popustiti. Dok družio se sa svojom Patricijom, zahtijevao je od njene sestre da ostane, kao izgovor koristeći Patricijin gubitak pamćenja. Monika će biti tu da im pomogne. Obraćao joj se hladno, nimalo pokazujući da ga njena blizina uznemirava. Ne pokazujući kako bi ju najradije poljubio dok stajao je pokraj nje, kako bi ju snažno ali nježno, strastveno grlio. Ne, od one večeri izbjegavao je svaki dodir s njom, a tako je želio ponovno osjetiti njen meki, nježan dodir. Pa čak i da to bude putem šamara. Ah, kako ju je samo provocirao, namjerno izazivao, ali ona nije posustajala, nije se čak usudila ponovno ga ošamariti. Držala je distancu od njega, od njegovog tijela, od njegovog dodira. Jer znala je što bi se dogodilo da popusti…a to nije mogla uraditi svojoj sestri. Svojoj sestri koja bila je tako vesela, tako sretna, tako zaljubljena u Ivana. Na kraju svega, one su imale dogovor kojeg ona ne može i ne smije prekršiti. A onda…onda su se njihovi životi polagano počeli rušiti. Tko je kriv, pitala se je sada, daleko od njih. Tko je kriv, pitao se on, negdje daleko od nje. Svi zajedno. One najviše, ali on…zašto nije slušao srce kad ga je upozoravalo? Čak ga je i razum pokušao upozoriti, ali nije želio slušati. Štoviše, on je namjerno tjerao svoj inat. Samo da je odustao na vrijeme, da je odustao kada mu je rekla. Upozorila ga je, nije slušao. Tjedni su prolazi u pokvarenoj igri koju igrali su sve troje. Polagano se je sve raspadalo, čak je i Ivanova Patricija uviđala da više nije isto kao na početku. Svađe između nje i sestre postajale su sve češće, sve teže…Ivanova blizina samo ih je dodatno pogoršavala. Djevojka u kolicima željela je da se nastavi družiti s njime, njena sestra nije odobravala, nije više mogla podnijeti njegovu blizinu, a znala je da on neće doći ako ona ne bude tamo. Kako se sve samo zapetljalo. Sjedila je za stolom u knjižnici kada joj je tiho prišao. Osjetila je njegovu prisutnost, osjetila je njegov dah na svome vratu kada ju je pozdravio. Morala je ostati pribrana, upozoravala je samu sebe. Njegova blizina, njegov dah na njenom vratu, muti joj razum, ali ostat će hladne glave. Mora. Naglo je odgurnula stolicu, namjerno ga lupeći , samo neka se makne od nje. Shvatio je njenu poruku pa stao nasuprot nje, s druge strane stola. -Monika.-osjetila je uzbuđenje dok je izgovarao njeno ime. I to je bila pogreška. Njena krivica. -Što hoćeš?-promatrao je svaku crtu njenog lica. Nije bila naročita ljepotica, ali postojalo je nešto u njoj što ga je žarko privlačilo. -Znaš ti dobro što ja želim.-odgovoriše joj nakon kraće šutnje. -Znaš da je to nemoguće.-ustala se sa stolice i naslonila na stol, bliže njemu. Njena blizina ga je izluđivala. Izluđivala ga je pomisao da je tako blizu nje, na dohvat ruke, a ona mu brani da ju dotakne. A kako je samo žudio za njenim dodirom, za njenim usnama…ne, dosta je bilo igre. Ovo će se završiti ovdje i sada, mislio je. Zna da ga želi, čemu onda odbijanje? Naravno, znao je da je Patricija prepreka, ali ako joj objasne, možda bude shvatila. Znao je da nije u redu niti od njega, niti od njene sestre, ali zar da zaborave na svoju sreću samo kako bi nju usrećili? On nikada nije gajio nikakve osjećaje prema djevojci u kolicima, ali prema njenoj sestri, e to je bilo nešto drugo. Znao je da je pogrešno, znao je da bi trebao imati bar neke osjećaje za svoju staru prijateljicu, ali jednostavno nije išlo. Stoga je zaobišao stol, došao do Monike,uhvatio ju oko struka, i bez obzira na njene prosvjede, privukao ju sebi i nije ju puštao. Nije ju više nikada želio pustiti. -Reci, zašto je nemoguće? Želim te, a i ti želiš mene.- -Ivane…-ali nije joj dao da odgovori. Nakon mnogih dana provedenih u mučenju, ponovno je okusio njene slatke usnice. Željela se je opirati, ali više nije imala snage. Svojim poljupcem srušio je cijelu njenu obranu. Znala je da je pogrešno, ali sljedećih par dana je u tajnosti provela s Ivanom. On je nastavio dolaziti u njihov stan, nastavio se družiti s njenom sestrom, a onda bi kasnije proveli svoje vrijeme zajedno. Oh kako su samo trebali snage i prisebnosti da ne bi slučajno nešto otkrili pred Patricijom, koliko je trebalo samo snage da ne popuste u njenoj blizini. Bilo je to prekrasnih par dana njihove ljubavi. A onda se sve raspalo poput kule od karata. Dvije sestre su nakon mnogo svađa, nakon mnogo prepirki, odlučile malo smiriti svoje strasti i nakon toliko dugo vremena zajedno su odlučile provesti jedan dan zajedno. Same. To je trebalo biti zabavno sestrinsko druženje, ali toga dana sve se promijenilo. Tog jesenskog predvečerja kao da ga je nešto tjeralo da uđe u kafić u koji rijeko kada zalazi. Kako je samo požalio što je slušao svoj predosjećaj. Da nije, sve bi sada bilo drugačije. Sjedio je za sam za stolom u kutu, imajući savršen pogled na ulazna vrata kafića, a opet s druge strane, njega se nije moglo zamijetiti tako lako. Već je bio na putu da do kraja popije svoje pivo, pa da krene kad otvorila su se vrata i kroz njih ušle blizanke. Smiješeći se. I ako je odgodila njihov današnji sastanak, vidjevši ju tako sretnu, nije se mogao ljutiti na nju. Kako mu je bila samo blizu…smijala se sa svojom sestrom, zabavljala, uživala…neko vrijeme bile su same, a onda im se pridružila, pretpostavljao je, njihova prijateljica. -Ej.-začuo je dragi mu glas kada pozdravila je svoju prijateljicu. Gledao ju je iz daljine…kako ga je samo privlačila, kako bi sada samo želio biti u njenoj blizini, da ju ljubi, da ju grli, da ju voli zauvijek. Priznao je sam sebi, i ako teško, zaljubio se je u nju. U njene oči, njeno tijelo,…njegovoj sreći ne bijaše kraja, a onda… -Hej Patriciji.-čuo je njihovu prijateljicu kako ju pozdravlja. Možda se zabunila, pomislio je, možda se obratila drugoj djevojci, ali pogledavši, djevojke u kolicima nije bilo. Bila je pokraj šanka i razgovarala s konobarom. Zaokupljen djevojkom ispred sebe, nije niti primijetio kada nestala je. –Kako si?-djevojka je nastavila, očito nesvjesna situacije koju prouzročila je, a njegova Monika, Patricija, nije znao koja, nije se bunila na ime što joj je djevojka dodijelila. Od samog početka znao je da nešto nije u redu, ali da je sposobna tako mu lagati, glumiti, pretvarati se…ne, ne…on se je zaljubio u nju. Ne, pričekat će još malo, ovo je sigurno neka zabuna, a onda su se njegove i najmanje nade da se je zabunio, raspršile. Stigla je i druga sestra. S nestrpljenjem je gledao prema njima, nestrpljivo čekajući koje ime će izreći njihova prijateljica. A onda su potonule sve lađe. -Hej Monika.-začuo je riječ koju nije želio čuti. Ne, to je nemoguće. One nisu u stanju to napraviti, one su dobre, ako ne zna za njenu sestru, zna za nju, Patricija je dobra osoba...koliko se on sjeća. A opet, trenutno mu je stranac, nije ju vidio godinama, tko zna što je mogla postati. Oh, neće dopustiti da se izvuku s ovime samo tako. Ustao se od stola i polagano dok ga nisu vidjele prišao njima. -Dobar dan djevojke.-ljubazno je pozdravio dok je u njemu rastao bijes. Sestre su probijedile, vidio je njihov izraz lica, vidio je strah koji ih je obuzeo. Ako je bio negdje tu, mogao je čuti i vidjeti što se dogodilo. Željele su nešto reći, ali preduhitrio ih je. Ovoga puta ga neće nasamariti. –Oprostite mi što vas ometam.-promatrale su ga, kako je bio samo šarmantan. Patricija je dobro poznavala njegov šarm, zato mu i nije mogla odoljeti. –Mislio sam, ako vam nije mrsko, ako bi vam se slučajno mogao pridružiti. Znate, nov sam u gradu, ništa ne znam, a prijatelj mi je rekao da ga pričekam ovdje. Sjedim evo već skoro dva sata tu, a njega još nema, a tako je dosadno. –igrao je na kartu sažalijenja. Poznavala je i taj njegov potez. Željela se je pobuniti, baš kao i njena sestra, ako sjedne s njime, sve je gotovo, ali ako je već tu dva sata, možda je već i onako sve gotovo. Željele su se pobuniti, ali njihova prijateljica, slaba na zgodne muškarce, nije im dopuštala. -Naravno, sjedni s nama. Ja sam Ana.-pružila mu je ruku. -Ali Ana ovo je naše večer.-Patricija je željela popraviti situaciju prije nego bude prekasno, ali Ana nije doživljavala. -Ja sam Ivan. Drago mi je.-pružio joj je ruku, a zatim se okrenuo sestrama.-A kako se zovu ove dvije ljupke dame? –i znači, pomislile su obje, znao je . Saznao je što su napravile. Najradije bi šutjele, ali Ana je dodatno pogoršala stvar. -Ovo je Monika.-pokazala je na djevojku u kolicima, a ovo je Patricija, pokazala je na djevojku s kojom je proveo zadnje dane. Dane koju su bili tako lijepi, puni ljubavi, strasti, dane koju su se sada činili tako daleko. -Sigurno?-upitao je u nevjerici. Potvrdio je svoje sumnje, a opet, nije želio da je tako. Kako mu je samo bezobzirno lagala. -Naravno.-odgovorila je djevojka. –Pa poznajem ih godinama, nema šanse da ih zamijenim. -Znači, lagale ste cijelo vrijeme. –pogledao je prema sestrama, a zatim se okrenu prema Patriciji. Pravoj. Kakav pogled joj je uputio da je zadrhtala od straha.-Lagala si mi. Cijelo ovo vrijeme. – -Mislila sam ti reći…- -Kada? Prije nego završim s tobom u krevetu ili poslije? O čekaj, to se već dogodilo. Spavala si sam mnom, ljubila me, a tako bezobrazno lagala.-znao je da nije u redu od njega da ju tako osramoti, ali njegov bijes nije mu dao da razumno razmišlja. Znao je da uništio je sve svojom izjavom, ali nije si mogao pomoći. -Bila si s njime?-Monika bijesno viknuše.-Kako si mogla? Kako si mogla nakon svega? Nakon što smo se dogovorile.- -Imale ste i dogovor? –bezobrazno upitaše.-Kakav dogovor?-sada je zahtijevao istinu od njih. -Već si sigurno pretpostavio i sam.-oholo mu odgovoriše Monika. Sada više nije morala skrivati svoje pravo lice. Sve je sada gotovo. -Zašto?-želio je da mu Patricija objasni. Njegova prijateljica, njegova ljubavnica…možda su ga oči zavarale, možda su ga sestre obmanule, ali njegovo srce je znalo istinu. Od samoga početka njihove prljave igre. Ali Patricija je šutjela. Posramljena. -Jer se željela mene riješiti. Ne može me imati u svome životu. Jer me mrzi.-ali sestrine riječi su je pokrenule. Ako ju već napadaju i crne za sve, može se onda makar malo obraniti. -Da, željela sam da zauvijek odeš iz moga života. Od kada si se vratila samo mi zagorčavaš život!-ova igra izvlačila je najgore iz svih troje. -Ti si moj zagorčala onog dana kad si vozila onaj auto. Kada si me napravila invalidom!-Monikine riječi bijahu previše za Patriciju. Ne, nije to mogla slušati. Nije mogla ponovno sve prolaziti. Njene teške optužbe, njene zločeste želje za nju. Ustala se od stola i napustila ih. Tog dana ju je zadnji put vidio. Nikada neće zaboraviti tugu u njeni očima, očaj, žaljenje i kajanje u njenome glasu kad okrenula se prema njemu, prije nego je izašla iz kafića, i obratila mu se. -Žao mi je Ivane…da mogu vratiti vrijeme, nikada ne bih napravila to što sam napravila. Ne tražim od tebe da mi oprostiš, samo…samo sam se željela ispričati. Žao mi je.-a onda je otišla. Možda je trebao poći za njom, ali ponos je bio prejak. Bol je bila svježa, bijes je još uvijek bio prisutan. Prošlo je već dvije godine, a on se poput kukavice skriva po hotelima. Nikada se više nije vratio u grad u kojem sve se dogodilo. Sjećanja su još bolna, još uvijek se sjeća nje , njenog osmijeha, njenih poljubaca. Dvije duge hladne godine. Tog dana je zadnji puta vidjela Moniku i Ivana. Tati je dolazila kad je znala da joj sestra nije doma. Onog predvečerja tri života su uništena. Njenom krivicom. Trebala je biti pametnija, hrabrija, nije trebala pristati na tu igru. Možda bi sada bio pokraj nje, možda bi sada i njena sestra bila pokraj nje. Oh kako ju je samo živcirala, kako joj je samo zagorčavala život, ali naviknula se na nju. Nikada nije niti pomislila da bi joj to zlo moglo nedostajati. Dvije godine. Dvije usamljene godine. Kako bi ih opet voljela vidjeti. Bilo je to za Božić. Nakon dvije godine njihov otac je zahtijevao da napokon budu obitelj. Iz ljubavi prema njemu, popustile su. Napetost između sestri još uvijek je bila velika, ali polagano su popuštale. Polagano su počinjale stvarati novi odnos. Pravi sestrinski. Tih božićnih blagdana, dok bila je sa sestrom u kupovini, srela je i njega. Od svih gradova , on je morao izabrati baš ovaj. Nikada mu nije otkrila u koji se grad preselila sa ocem , a sada je on tu. Uvidio je i on njih. Stajali su jedni nasuprot drugome držeći udaljenost. Niti jedno nije željelo da priđe. Poput najljućih neprijatelja…a što su drugo nego neprijatelji, pitala se Patricija dok ga je promatrala. Oh kako je samo još uvijek bio zgodan, privlačan. Pogledala je prema svojoj sestri, njoj se nije svidjelo ovo. Ne, neće opet uništiti sestrinski odnos s njom zbog njega. Tek ga je sad ponovno počela stvarati. Okrenula je sestrina kolica i hitro izašla van. Do kuće nisu progovorile niti riječi. Negdje duboko u srcu Patricija se potajno nadala da bi Monika kad-tad mogla prihvatiti Ivana i nju kao par, ako bi joj Ivan ikada oprostio, ali sada je bila sigurna da bi to ponovno uništilo njihov odnos. Ne. Ona ne može, neće i ne želi izabrati njega umjesto nje. Ona joj je sestra jedna jedina…on je njena ljubav, najveća koju je ikada imala. Prava. Ali ne…radije će ostati sama, ako treba nego ponovno izdati sestru. Očito je saznao gdje živi jer danima je šetao njenom ulicom. Uvidjevši ju nakon toliko vremena zaboravio je na sav bijes. Samo joj je želio prići, privući ju i poljubiti. Gledala je kroz prozor kako obija oko njene kuće kao neki provalnik. Tužno je gledala niz ulicu,a kada bi srela njegov pogled hitro bi se odmaknula od prozora. Srce joj je pucalo, ali nije željela priznati. Njena sestra važnija joj je nego njena sreća. Monika je već dosta propatila u životu, koliko joj je samo Patricija nanijela boli. Koliko joj je samo otežala život. Neće još jednom. A onda je jednog dana vidjela kako ulazi u njenu kuću. Netko ga je pustio unutra.. To će biti njena propast. On je njena slabost, u njegovoj blizini ne može razumno razmišljati. Željela je pobjeći što dalje odavde, no kucanje na vratima ju je zaustavilo. Začula je sestrin glas. Sigurno ga je i ona vidjela, zasigurno je pomislila kako ga je Patricija pozvala. Još jedan sukob, još jedan okršaj između njih. Ne sada, sada kad napokon su stvarale nekakav odnos. Pokušat će joj pojasniti, ali zar će ju slušati? Zar će joj moći povjerovati nakon svega? Spremna za novi sukob otvorila je vrata svoje sobe. Neće joj odmah otkriti da zna razlog njenog dolaska. Monika ju je veselo pozdravila, možda onda Ivan ipak nije razlog zašto je došla. -Patricija imam jedno iznenađenje za tebe.-Patricija ju zbunjeno pogleda, a onda uvidi kako se pojavljuje. Ponovno je bio u njenoj blizini. Zadrhtala je od pomisli kako joj je blizu. Od pomisli na njegove usne. No ovoga puta razum će biti jači. -Monika…-željela joj je objasniti, ispričati se.-Nisam kriva, ovoga puta stvarno nisam. Znam da ćeš mi teško povjerovati, ali nisam ga zvala.-Monika se smijala njenoj isprici. Kako je bila samo bezobrazna, pomisli Patricija. Njoj se lomi srce, a ona se bezobzirno smije. Ali nije se smijala bezobzirno. -Izgleda da je sve krivo shvatila.-obrati se Ivanu.-Misliš da sam tu da te napadam jer je on u našoj kući? Pa ja sam ga pozvala.- -Molim?- -Da, ja sam ga pozvala. Možda jesam bila bahata, bezobrazna, zla prema tebi, ali vrijeme je da se to promijeni. Sestre smo…nisam te mogla više gledati kako svakog dana tužno gledaš niz ulicu špijunirajući ga…nisam više mogla slušati tvoje noćne more kad dozivaš ga i plačeš u snu.-Patricija je zbunjeno promatrala Moniku.-Jednom sam stala na put vašoj sreći…noćima nisam imala mira. Ovoga puta neću.- -Ne…-odlučno je rekla Patricija.-Sve je propalo. Sve sam uništila…a i da ima ikakve šanse za pomirenje…-pogledala je u Ivana željeći vidjeti njegovu reakciju, ali on je samo mirno stajao. Ali ako je tu…ako je tu, možda joj je oprostio.-…ako ima ikakve šanse da ponovno se družimo, ja to ne mogu. Ne želim izgubiti tebe ponovno zbog nekog dečka. Ovoga puta i svaki put od sada birat ću tebe umjesto njega ili bilo koga drugoga.- -Ali Patricija, ja ne tražim da biraš. Možeš imati i mene i njega u svome životu…naravno ako te on još uvijek želi.-okrenula se prema Ivanu, ali on je i dalje samo šutio. -Monika…-Patricija nije vjerovala što čuje. Zar će se njezin život nakon dvije godine pakla ponovno vratiti u normalu? -Ne želim se svađati. Misliš da bi ga pozvala tu da mi smeta pomisao da ste zajedno? U onom prvom trenutku smetalo je, smetalo je malo vremena, ali onda sam shvatila. Možda smo ga mi prevarile, ali nismo njegovo srce uspjele prevariti. Ono je znalo koga želi. Ono je znalo tko si. I zašto da ja stojim na putu vašoj sreći? Ne brini Patricija, sve će biti u redu s nama.-tada je Monika otišla i oni su ostali nasamo. Koliko je samo željela taj susret, koliko ga se je samo bojala. Dugo su se u tišini gledali, a onda ga je tiho pozvala da uđe i da sjedne. Pokušat će mu objasniti još jednom. Onog dana nije joj dao priliku. -Ivane, žao mi je. Znam da je kasno za ispriku, ali…-šutio je i dalje. Radije bi da viče na nju, da joj bilo što kaže, sve je bolje osim ove mučne šutnje, bolne tišine. –Znam da ćeš mi teško ikad povjerovati više, ali stvarno mi je krivo.- -To je istina.-napokon je rekao.-Trebat će mi duže vremena da ti počnem ponovno -Zašto si onda tu?-tužno ga upita skrivajući suze. -Je ne mogu bez tebe. Pokušao sam te zaboraviti, pokušao sam te mrziti, ali znaš što? Nije uspijevalo. Kad bih pomislio što si mi napravila želio sam te mrziti, ali pomisao na tebe vraćale me je u one naše zajedničke dane. Želio sam misliti o tome kako si me izdala, ali nisam mogao. Monika mi je sve objasnila, ne mogu reći da ti opraštam, ali mogu te pokušati razumjeti. Ne mogu reći da ti ponovno vjerujem, ali briga me. Ne mogu bez tebe. Kako sam se samo trudio da te zaboravim, da te izbacim, ali jednostavno nije išlo. Mogu te zaboraviti jedino da mi se iščupa to ludo blesavo srce koje te i dalje želi nakon svega.-ostala je zapanjena njegovom izjavom. Ona se bojala da ga je zauvijek izgubila, ali njegovo priznanje potaknulo je radost u njenome srcu. Sreću u njenome životu. -Ivane…- -Ostaje samo jedno pitanje sada.- -Koje?- -Želiš li me ti opet u svome životu?-suze radosnice potekle su njenim licem. Kako ju je samo razveselio. Nije mogla doći do riječi. Samo je potvrdno kimnula glavom.-Ovoga puta bez laži, bez prevara, bez pretvaranja.-slagala se je sa svime što je rekao. Dobila je dopuštenje i od Monike. Ovaj dan bio je jedan od najsretnijih u njenome životu. -Ovoga puta ćemo polagano. Prvo ćemo probati stvoriti bar neki odnos.-ponovno je kimnula ali kad mu je prišla i od sreće zagrlila ,njegov razum prestao je djelovati. Kako mu je samo bila blizu. Nakon dvije godine ponovno je osjetio njene topao, nježan dodir. Njezine tople ruke oko svoga vrata. Zna da moraju polagano krenuti, prvo stvoriti prijateljski odnos, ali njegov razum u tom trenutku nije radio. Ovoga trenutka prevladali su osjećaji. Odmaknuo ju je od sebe i zagledao se u njene oči koje su sada blistale od sreće. Njezina sreća je i njegova sreća. Dugo ju je promatrao a onda ju napokon poljubio. Kad dotaknuo ju je umalo se rastopila od njegovog dodira, njegovog strastvenog poljupca. Kako joj je samo nedostajao.

18.08.2019.

SUDBINA: 2.dio: Ponovni susret

Dok sjedila je u autobusu na putu kući suze su tekle niz njezino nježno lice. Gad idiotski, razmišljala je o Adamu. Zar je moguće da je samo tako otišao od nje? Tako hladno, tako ravnodušno, kao da nisu uživali u svakome mogućem trenutku zajedno? Zar je moguće da se netko tako može promijeniti u sekundi? Još sinoć bio je pun strasti, nježan, pažljiv, romantičan, a danas…danas ju je ignorirao, ponio se prema njoj kao prema nekoj ženi koju našao je tek negdje usput i s njom proveo noć, no sada mu je odjednom zasmetala. Zar nije, pitala se je, ona ipak bila neka žena koju našao je negdje na putu? Što je znala o njemu? što je znao o njoj? Ništa. O njemu je znala samo da to da je neodoljivo privlačan. Zar se nije makar mogao udostojati tražiti ju broj, makar da se uvjeri da je sigurno doputovala doma. Ali zašto bi se on brinuo za nju. Ona je njemu nitko u životu. Kada odlučila je prepustiti se njemu, znala je da ovo ne može biti ništa više no ljetna avantura, stoga je čvrsto odlučila da neće plakati. Ne zbog njega, zbog čovjeka koji je na kraju napokon pokazao svoje pravo lice. Lice bezobraznog zavodnika. Dani su prolazili u nekome jadu. Požalio je svoju odluku pusteći ju da zauvijek ode. Ovo je veliki svijet, gdje će ju ikada više naći? Svake večeri izlazio je van, u namjeri da je zaboravi. Svake večeri imao je drugu odlučan da izbriše trag njezinih poljubaca sa svojih usana. Nisu bile od prevelike koristi. Budeći se jutrom s njima u svome krevetu gadio se samome sebi. Gdje je ona sada, pitao se. Budi li se ona u nečijem krevetu, budi li se netko u njezinom krevetu. Nije imao pravo, ali gadila mu se je pomisao kako svoje noći provodi s nekim tko nije on. Zakleo se je prije devet godina, ali svoju zakletvu nije uspio ispoštovati. On je svoje srce, mada nije bio svjestan toga, predao njoj onoga dana kada vidio ju je prvi puta. Njegova mala prkosnica, njegova mala ludica. Ne…nikada više njegova. Nečija već sada tuđa nevaljalica. Mrzio je pomisao da je bespomoćan, mrzio je sebe. Prošlo je već mjesec dana, a ona nije izlazila iz njegovih misli. Koliko je samo imao avantura, žena, veza na jednu noć, koliko je samo zaveo djevojaka na moru, ali nikada, nikada nije više razmišljao o njima. Sjetio bi ih se ponekada samo kao lijepe uspomene, neke manje, neke više. Kada odlučio je da je kraj, onda je kraj. Sve ljetne avanture bile su samo to. Ljetne avanture završene sa završetkom godišnjeg, ali ne i ona. Ona je bila lijepa, bolna uspomena. Godišnji je završio, ljeto je završilo, i oni su trebali završiti. ..ali njegovo srce nije se slagalo. Za njega, to nikada nije bilo završeno. Znao je da ne može bez nje. Ali kako ju naći? Broja njezinog nema, probao je preko društvenih mreža, njegova mala nevaljalica bila je neaktivna. Nije je bilo nigdje. Tko još danas može biti neaktivan na društvenim mrežama. Ona, znao je. Ona je bila posebna. Njegov brat se je brinuo za njega. Već ga je jednom vidio u ovakvome stanju, strah se usadio u njegovo srce. Znao je zašto je Adam položio zakletvu samome sebi. Kada bi se zaljubio, davao bi cijeloga sebe, nije želio da još jednom bude povrijeđen. Jednom je bilo i previše. Znao je da njegova gluma ženskara služi samo kako bi zaštitio svoje srce. Nije ga mogao kriviti zbog toga, ne nakon ružnog prekida svoje prve i trenutno zadnje veze…ali sve se promijenilo nakon godišnjeg provedenog u rodnoj zemlji njihovih roditelja. Kada je Adamov brat spomenuo da je ona posebna, nadao se je da će mu ona pomoći da se oporavi, ali nažalost nije bilo tako. Adam ju nije želio spominjati, kada je Matej pitao što se je dogodilo, Adam je izbjegavao svoj odgovor. Matej je mogao samo pretpostavljati. Njegova bol, njegov strah od povrijeđenog srca bili su izašli na površinu. Nije se doista mogao prepustiti uživanju u ljubavi. Ali nije ga mogao gledati niti ovakvoga. Vratio se je s godišnjeg, all nije to bio više isti Adam koji je otišao. Možda bi nekome sa strane izgledao kao stari, još uvijek je vrhunski zavodio žene, još uvijek je mogao imati koju poželio je, ali Matej je uviđao promijene koje događale su se u njegovom bratu. Adam je bio bespomoćan. Danju je razmišljao o njoj, noću i dok bi spavao pokraj druge, sanjao je nju. Odlučio ju je pustiti i to je bila najgora odluka u njegovom životu. Ona mu je trebala. Nije znao što će. Dani su se tako sporo vukli bez njezinog nježnog glasa, bez njezinog sramežljivog osmijeha. Vukli su se jedva, ali vukli su se. Prošlo je tri mjeseca, njegova želja za njom nije se stišala. Gdje je sada ona izreka daleko od očiju, daleko od srca? Ne, za njega to nije vrijedilo, za njega je vrijedilo drugo pravilo, daleko od očiju, ali ne i od srca…nažalost. Pokušavao ju je pronaći. Bezuspješno. Dosjetio se je čak i starog telefonskog imenika, možda je negdje ima…nakon mnogo neuspješnih pokušaja, nakon mnogo otipkanih brojeva, krivih osoba, njegovo srce i dalje se nije smirilo. A onda, onda je čini se napokon ju pronašao. Poput zaljubljenog neiskusnog školarca uznemirio se je dok je utipkavao posljednji broj koji mu je ostao. S nadom je izrekao njeno prelijepo ime. -Veronika?-ali njegova nada se je ugasila kada začu muški glas s druge strane slušalice. -Tko je to?-upitao ga je . -Tražim Veroniku Petrić, molim vas, da li ju možda poznajete?-čuo je oholi osmijeh s druge strane slušalice. To je morao biti njezin broj. To je njezina država u kojoj je živjela, njezin grad. Zar ga je već zaboravila? -Oh itekako ju poznajem.-prkosno odgovoriše. –Adam nije znao što reći. Nije ovo očekivao. Želio je čuti njezin glas, njezin smijeh. Nakon malo dužeg razgovora shvatio je da je ipak to njezin pravi broj. Ovoga puta našao ju je. Nažalost.-Zar je ta mala napokon uspjela pronaći nekoga? Tko bi rekao?-smijao se je oholo, bezobrazno. Njegove riječi budile su bijes u Adamu.-Doista odvažno. Zadnji puta kad sam ju vidio rekla mi je da mrzi sve muškarce…eh, ta moja mala Veronika.-kipio je od bijesa, od pomisli da je doista njegova. Bijesno je zalupio slušalicom. Ovo je bilo zadnji puta da je mislio na nju. Ovoga puta zauvijek će ju izbaciti iz svoga života, baš kao što je ona izbacila njega. Došlo je vrijeme božićnih praznika, što se se Božić i Nova godina sve više približavali, sve je češće mislio na nju. Koga će poljubiti za Novu godinu. Znao je samo jedno, to neće biti on. Pokušao ju je zaboraviti tako što je čak i ušao u vezu za koju ga nije bilo briga. Jadnu djevojku je varao na sve moguće načine, ona ga je voljela,a on…svoje srce je zaledio. Morao je maknuti misli s lijepe Veronike. Svojoj novoj djevojci i sebi uplatio je zimovanje . Daleko od svijeta zajedno će provesti Božić i Novu godinu. Nažalost, ubrzo je požalio svoju odluku. Ležali su ispred zatvorenog bazena. Njegova Evelina je spavala kada začuo je neki poznati mu smijeh negdje u blizini sebe. -Daj, idemo van večeras.-a onda i poznati tvrdoglavi glas. -Ne.-odlučno je rekla. -Ali zašto ne. Živa je muzika, poslije večere - -Budem još razmislila.- krišom je pogledao u smjeru iz kojeg je dopirao njezin glas, a onda uvidio onaj njezin osmijeh zbog kojeg bi ako treba pokorio čitavi svijet. A tada osjetio je kako mu ledeno srce puca. Imala je nekoga. Vidio je po načinu na koji ju drži. Daleko je to od prijatelja. Kada krenuli su , sakrio se kako ga ne bi vidjela, a želio je poći za njom. Pogledao je u svoju djevojku koja bezbrižno spavala je. Zašto ju je baš morao povesti sa sobom? Okrenuo se je i pratio pokrete djevojke svojih snova. Još uvijek mu je bila neodoljivo privlačna. Ali sada nedostupna. Sjeli su tako da ga nisu mogli vidjeti. Neki loš predosjećaj prošao je njezinim tijelom A onda je negdje začula poznato ime. Na njegovo ime trzala se svaki puta kada bi ga netko spomenuo. Evo i nakon četiri mjeseca drhtala je još uvijek od pomisli na njega. Njegovo mjesto nije uspio niti zauzeti dečko s kojim je sada bila. On je bio stari poznanik koji oduvijek je ludio za njom. Nikada mu nije pružila priliku. Bar ne dok se nije vratila s godišnjeg. Pa čak niti onda. Tek prije nekih tri tjedna odlučila je da je više dosta razmišljanja o bezobraznome ženskarošu koji se je nakon svega ponio poput nekoga gada. Znala je, bezobrazno od nje, ali nije si mogla pomoći. Nije si mogla pomoći niti kada bila je bezobrazna prema svome novom dečku bez razloga. On se je tako nježno brinuo za nju, ali u njihovoj vezi nije bilo strasti. Bar ne s njezine strane Začula je ponovno. -Hajde, Adame, daj dođi u bazen.-uvijek se je okretala nadajući se da će ga negdje vidjeti i ako je znala da želi nemoguće. Ali neće ovoga puta. Ovoga puta došla je na odmor da se opusti, zabavi, zaboravi…a onda, onda se sav njezin trud da ga zaboravi raspao poput kule od karata. -Doći ću kasnije!-viknuo je svojim dubokim glasom ,a kroz nju prošli su trnci kao i prvoga dana kada srela ga je. Ali ovoga puta nije sam. -Dobro, ljubavi.-čula je ženski glas iz bazena. Srce joj se raspalo u tisuće komadića. Znači, ipak je pronašao nekoga kome svoju ljubav pruža. Ipak je ona samo još jedna od njegovih avantura. -Možemo li ići, molim te?-tiho upitaše svoga Olivera. On bi sve učinio za nju. Pa ju tako i poslušao. Adam nije skidao pogleda s njih, uvidio je kada su se ustali i okrenuli prema njemu. Dah mu je zastao. Ona je bila…ona je bila prelijepa, još ljepša nego je se sjeća. A on…on je bio mali, zdepasti…nije mogao da se ne nasmije njezinome odabiru muškarca. Mada nije imala samopouzdanja bar je on znao da je mogla naći puno boljega. Odlučno se je ustao, namjerno kako bi i ona njega vidjela. Uspio je što je naumio. Njezine oči susrele su njegove. Izazovno ju je gledao, ona je drhtala držeći Olivera za ruku još snažnije ga hvatajući, toliko da su joj prsti pobijelili. -Jesi li dobro?-brižno ju upitaše. -Da.-okrenula se prema njemu i žarko ga poljubila. Adamovo srce željelo je iskočiti iz njegovih grudi, želja da razbije njezinog dečka postajala je sve jača, ali ne jača i od ljubomore jer on nije na njegovom mjestu. Odjednom postao je zavidan dečku kojem do nedavno se rugao. Što bi dao da je na njegovom mjestu… Krenuo je naprijed, učinivši jedan korak kad odjednom njegova djevojka pojavila se pokraj njega hvatajući ga za ruku. Nije mogao podnijeti njen dodir, posebno ne kada uvidio je kako ga je njegova Veronika prijezirno i odbojno pogledala. S dozom mržnje. Želio je krenuti prema njoj, nije ga zaustavljala niti Evelinina ruka koja tražila je njegovu, ali zaustavio se kada Veronika se hladno okrenula i povukla svoga dragoga za sobom, snažno ga grleći. Nije željela proći pokraj njega. Njega i njegove lijepe djevojke koja izgledala je poput božice. Uvidjela ju je kada izašla je iz bazena i prišla mu. Njezino tijelo bilo je tijelo božanstveno. Ona se nije mogla mjeriti s njom. Nije željela proći pokraj nje. A još manje pokraj njega. Zar je moguće da je baš od svih mogućih destinacija za odmor izabrao upravo ovu? Zar je moguće da je u vezi? Prema njoj ponio se toliko hladno, ona je željela njegovo srce, ali izgleda nije ga bila dostojna. Ona je za njega bila tek još jedna djevojka s njegovog popisa. Željela je otkazati odmor i vratiti se doma. Nije mogla ostati znajući da je on negdje u blizini. Da negdje u blizini ljubi drugu kao što je nju ljubio, da ju dodiruje kao što je nju dodirivao. Znala je tko je on, znala je da zasigurno nije mirovao, da je drugima djevojkama lomio srca, baš kao i njoj, ali bio je daleko…miljama daleko od nje…zbog pomisli na njega s drugima noćima nije spavala, ali bio je daleko, sve je bilo nestvarno, sve je bilo samo plod njezine mašte…ali sada kada je ovako blizu, sada kada stvarno pruža poljupce drugoj, sada ne da neće spavati noćima, sada joj se čini da neće preživjeti niti jednu noć ovdje. Nije željela večerati, nije željela ići nikamo s Oliverom…nije željela niti izaći večeras van i ako mu je obećala razmisliti. Zbog Adama uništavala je ne samo svoj, uništavala je kako odmor tako i Oliverov život. S Evelinom,ljepoticom za kojom su uzdisali mnogi muškarci, večeras je odučio izaći. Rijetko kada izlazio bi s njom. Doma je najčešće izlazio sam vraćajući joj se zorom umoran od tuđih usana, mirišući na nečiji tuđi parfem. Uvijek ga je dočekivala otvorenih vrata, nije znao zašto. Činio joj je pakao od života, a nije ga željela pustiti. Ona je možda bila mala nit koja držala ga je na životu. Do danas. Njegov život danas srušio se. Njegova Evelina više nije bila nit koja spaja njegov život, sada je bila samo sredstvo koje poslužit će mu za osvetu lijepoj Veroniki. Nije mogao podnijeti pogled na njezinu ruku koja držala je drugoga muškarca, muškarca koji nije on, nije mogao podnijeti pogled na njezine usne koje poklanjale su poljupce drugome, njezine usnice trebale su biti samo njegove…a zagrljaj…njezin zagrljaj pun topline sada grijao je nekog drugog. Sjedio je za stolom s Evelinom i poslije večeri uživao u živoj muzici, onu za koju je Veronika rekla da će razmisliti. Želio je sresti još jednom. Sada spreman. Njegova Evelina, plavokosa djevojka, blistala je zlatnoj haljini…muškarci nisu skidali pogleda s nje, samo jedan i najvažniji jedva da ju je i pogledao. Nestrpljivo je sjedio na svojoj stolici slušajući, zapravo ni ne slušajući nježan glas svoje djevojke. Čuo je da nešto govori, ali nije se obazirao. Njegove oči ove večeri tražile su samo jednu, njegove uši osluškivale su kako bi negdje začuli samo jedan glas. Minute su prolazile tako sporo, nije mogao izdržati znajući da je negdje tu, a da je ipak nema. Potezao je čašu za čašom. Znao je da je gad zanemarujući i ignorirajući svoju lijepu djevojku, no koliko god ona bila lijepa, božanstvena, ljepša od Veronike, s njom se nije mogla natjecati. Ne u njegovome srcu. Tamo je bilo samo jedno mjesto, a to mjesto nije pripadalo Evelini. -Idemo.-polupijan naredio joj je. Koliko god željela ostati on nije. Uz pomalo prigovora ipak ga je poslušala. Željeli su kroz gužvu izaći kad odjednom na vratima netko se zaletio u Evelinu. -Oprostite.-prepoznao bi taj glas na kilometre. Djevojka nasuprot Eveline podigla je glavu i njezine oči uvidjele su ga. Činio se poput nestvarnog sna. Stajao je centimetrima ispred nje. Pogled joj je odlutao, stajao je ispred nje držeći svoju djevojku oko struka, ali naglo ju je pustio i odmaknuo se od nje. Ona je samo čvršće stisnula Olivera, kao da u njemu traži utjehu i spas. -Izvolite.-uspio je nekako promucati kada razdvojio se od Eveline i napravio prolaz kako bi Veronika mogla proći. Želio se je vratiti natrag i njega ne pustiti, na pola puta već je bio kada ga ona ošinu pogledom. Pogledom punim prijezira. Popustio joj je gledajući za njom dok ju nije ispustio iz vida. Nije bila obučena lijepo poput Eveline, tek neke traperice i obična majica…njegova djevojka naspram njoj izgledala je kao da je upravo sišla s naslovnice nekog časopisa, ali nije se mogla mjeriti s djevojkom u koju Adam bio je zaljubljen. -Još jedna od tvoji avantura?-oštro ga upitaše kad uvidjela je kako prati Veroniku pogledom. Već je bila navikla da se okreće za svakom dok je s njom, ali danas…danas je bilo nešto drugačije u njemu. Uvidjela je to i poslijepodne kod bazena. Drhtao je poput djeteta gledajući u djevojku koja nedavno je prošla. On, koji bio je hladnokrvni zavodnik, večeras dok je njoj nepoznata djevojka bila u njegovoj blizini, nije mogao vladati sobom. Pozvala je ga je toliko…koliko god da se trudio ostati hladan, njegove oči su ga izdavale. Gledao ju je onako kako nju nikada nije…s ljubavlju…voljela bi da je ona samo još jedna njegova avantura, to bi mogla već nekako podnijeti… -Nitko bitan.-znala je da laže. Osjetila je podrhtavanje u njegovome glasu. -Doista?- pomalo nadajući ga upitaše, ali njezine nade su se raspršile kada začula je njegovog odgovor. -Da.-tiho je izgovorio. Nesigurno. Tužno. S pogledom uprtim u pod. Vrhunski zavodnik kojem jedna obična djevojka srezala je krila. Oduzela mu samopouzdanje. Zavidjela joj je. Djevojka od milijun dolara zavidjela je običnoj djevojci. Ona je uspjela ono što ona nije. Koliko se je samo trudila promijeniti ga, koliko je samo željela da ju voli. -Sve sam ti opraštala.-suznih očiju je započela.-Svaku moguću prevaru jer sam znala da ćeš se uvijek vratiti meni-podigao je pogled-mislila sam da ti značim nešto u životu.-tužno mu se osmjehnu.-sada znam što sam ti značila. Za što sam ti služila. Naša veza bila je samo paravan. Koliko si često nju zamišljao na mome mjestu? Nikada nisam znala zašto mi se uporno vračaš. Nadala sam se jer me voliš, ali…ne…tebi je bila potrebna neka veza, djevojka umjesto nje. Ja sam joj bila samo zamjena, zar ne? Koliko si puta grleći me u krevetu zamišljao nju? Zasigurno svaki dan.- nije joj se obratio. Što da joj kaže? Da je upravu? Koliki god gad bio ne može joj to napraviti.-Sve sam podnosila, sa svime se nosila, natjecala…ali ne. S njom ne mogu. Ne želim i ne mogu se natjecati s djevojkom u koju si zaljubljen. S djevojkom koja uspjela je ono što ja nisam. Koja napokon otopila je to hladno srce i osvojila ga.-gledao ju je zbunjeno. Zar je toliko očito? Nikada si nije želio priznati što doista osjeća prema Veroniki. Njegova djevojka to je otkrila nakon samo jednog dana u blizini Veronike. Iznijela je na vidjelo ono što je on želio da ostane sakriveno. -Evelina, žao mi je.-bilo je ono što joj je uspio reći. Nakon svega zaslužuje puno više no običnu ispriku, ali to joj je jedino mogao ponuditi.-Ako želiš, ujutro ću spakirati se i otići.- -Ne…-tužno odmahnuše glavom.-idem ja. Ne mogu biti ovdje gdje je ona.-i ako se predstavljao kao osobe bez osjećaja, nije mogao da se ne rastuži zbog nje. Zbog njezine sudbine. A još je gore što joj je on to napravio. –Ne želim se boriti za tebe znajući da nikada neću pobijediti. Borila sam se kilometrima daleko, nisam uspjela, kako bih onda uspjela dok je tu? Ne, vrijeme je da raskinemo.-prišla mu je u suzama, poljubila ga u obraz i tiho šapnula.-Kad ju već voliš, pruži joj život pun ljubavi. Život ispunjen srećom. Ne radi joj ono što si meni.-odmaknula se je od njega. -Ali ona…-želio je razgovarati o njoj. -Ne brini, i ona želi isto.- .-Ima nekoga.-tiho je izgovorio riječi koje boljele su ga poput bodeža koji netko zabio je u njegovo srce. -Imao si i ti, zar ne?-tužno mu odgovoriše.-Ne brini, ona te želi isto kao i ti nju. Bez obzira na sve. Vidjela sam kako te gleda. Kako gleda mene. Osjetila sam puno ljubomornih pogleda na svojoj koži, ljubomornih zbog izgleda, ali njezin pogled…bio je ljubomoran, zavidan da…ali ne zbog moga izgleda, ne. Bio je to pogled optuživanja, kao da sam joj otela cijeli njen svijet. Pogled ljubomore jer držim ono što je njeno.-krenula je ali ju uhvatiše za ruku. Dugo ga je gledala svojim tužnim zelenim očima. Kako je mogao biti tako glup da uništi jedan život, da uništi jednu tako dobru i lijepu osobu? Ali za sve je kriva ljubav prema Veronici. -Oprosti.-ponovi joj. -Čuvaj se. Čuvaj i nju.- Okrenu se od njega i u suzama ode. I što sada? Ostao je sam, dok je ona tamo s drugime. Da je Evelina ovdje, nekako bi možda i preživio to. Ali on je uništio sve. U sobu se više ne može vratiti. Bar ne dok njegova sada bivša djevojka ne napusti hotel. Ne može joj pružiti još patnje. Ovo je bilo i previše. Vratio se za svoj stol. Ovo će biti jedna od njegovih brojnih noći kad pokazivao je umijeće zavođenja. Iz inata zavest će drugu djevojku njoj pred nosom. Evelina nije bila u pravu. Nije ga gledala kao da ga želi, kao da je njezin cijeli svijet…i ako bi dao sve da postane, i ako bi dao sve samo da je to istina. Ne, ona ga je gledala s mržnjom, gađenjem, prijezirom…nakon onoga što joj je napravio, nije se niti čudio. Kada bi samo mogao ispraviti stvari…ali iz prkosa njoj odlučio je igrati drugu igru. Zavest će drugu pred njom, želi vidjeti kako će reagirati…i ako ju nikada ne bi povrijedio…samo je želio neki dokaz da potvrdi Evelinine riječi. Ako je doista tako kako ona kaže, Veronika neće moći dugo izdržati. A on nije znao kako drugačije postupiti. Možda je i znao, ali strah da ga ne želi kao on nju nije mu dozvoljavao da sazna na nježnije načine da li joj je još uvijek stalo do njega. Ako joj je ikada bilo stalo. Potražio ju je po prostoriji. ona i njezin Oliver zagrljeni su plesali. Promatrao je po prostoriji dok nije pronašao odgovarajuću djevojku. Sjedila je tik do plesnog podija. Tik do nje. Sama. savršeno. Samouvjereno znajući da ju može imati krenuo je u provedbu svoga plana. Djevojka je bila vrlo pristupačna, lako ju je mogao zavesti. Sjeo je na stolicu do nje, a do njega plesala je Veronika sa svojim dragom. Kada prišao je drugoj djevojci, tik do nje, osjetila je njegovu toplinu. Njezine noge drhtale su, jedva je mogla stajati. Čvrsto se je primila za Olivera bojeći se da se ne sruši. Ne, ne može podnijeti njegovu blizinu. Ne može podnijeti pogled na njega kako razgovara s drugom djevojkom. Zar do nedavno nije imao drugu, drugu koja zvala ga je ljubavi, s kojom je odlazio odavde? Zar je nju otpremio na spavanje a on se vratio zavoditi druge? Zar može biti toliko bezobziran, bezobrazan, bezosjećajan? Čula je kako se djevojka smije, nije mogla, a da ga ne pogleda, bezobzirno joj se nasmiješio…neodoljivo privlačno. Ah koliko god bezobrazan bio željela je osjetiti njegov dodir, bar još jednom…željela je bar još jednom osjetiti njegove vruće usnice, bar još jednom biti u njegovom zagrljaju…nagnuo se prema djevojci i nešto joj šapnuo…glasno se nasmijala, a kada se odmaknuo od nje, bahato je pogledao prema Veroniki… u tom trenutku neizmjerno ga je mrzila…plesala je sa svojim Oliverom, a u mislima bio je samo on. Zgodni Adam koji sjedio je tik do nje i namjernu je izazivao. Znala je. Vidjela je po njegovom pogledu. Uz ples približila mu se je koliko god mogla, a onda ga namjerno jako lupila da je svoje piće prosuo po sebi. Nasmijao joj se. Bahati bezobraznik. -Oprostite.-veselo je rekla.-Vidi Olivere…-stali su s plesom.-što sam uradila. Stvarno mi je žao.-nije se mogla suzdržati od smijeha tako da je rukama morala prekriti svoja usta. Znači još uvijek je mala prkosnica. Svidjelo mu se kada se smijala. Njegovo raspoloženje odmah je postalo bolje. -Ne brini ljubavi, ako treba platiti ćemo štetu.-ali Oliverove riječi pogodile su ga poput strijele. Želio se je ustati, pribiti ga uz zid i reći mu da je ona njegova. Samo njegova. Da ju on nema prava zvati tako. to je pravo pripada samo njemu. -Neka hvala.-rekao je umjesto toga. -Ma što bi mu plaćali, nije šteta tako velika, zar ne? A uostalom, njegova djevojka će to sigurno oprati. okrenula se je prema Oliveru- Zar nije on onaj u čiju sam se djevojku zalupila na ulazu?-Oliver je promatrao svoga suparnika niti ne znajući da je on krivac za lošu vezu s Veronikom -Da.-složi se s njom.-On je bio s nekom djevojkom.-okretao se.-Mada mislim da ju ne vidim tu.- -Oh, i ja mislim da nije tu.-na spomen druge djevojke, djevojka koju želio je osvojiti uzela je čašu s vodom i prosula mu u lice, a zatim otišla. Dio njegovog plana je propao. Nije se odvijao onako kako je želio, no ovo je bilo puno bolje. I ako zaliven, nakon mjeseci osjetio je ponovno njezin dodir…ponovno mu se je obratila…smijala se …za njezin osmijeh i umro bi ako bi trebalo. -Oprostite.-vidjevši štetu koju počinili su Oliveru bijaše žao. Eh da je samo znao tko sjedi pred njime nikada se ne bi ispričavao. Uništila mu je plan, mogao bii i on sada njoj učiniti isto. Mogao bi se predstaviti, otkriti njenu tajnu, ali neće. Bila je tako vesela, tako sretna, nije joj mogao uništiti sreću. Doći će vrijeme kada pronaći će ju, uhvatiti, napokon poljubiti, ali to neće biti sada…ne u ovome trenutku kada se je toliko zabavljala. I ako se zabavljala na njegovu štetu, neka je. Ona je sretna, onda je sretan i on. -Nema veze. I onako je vrijeme za polazak.-ustao se, gledala je čeznutljivo za njim, osjetio je njezin pogled na svojim leđima. Idućeg dana i ako je gorio od želje da je vidi, nije ju nigdje susreo. Do tada je njegova Evelina već napustila hotel. Ostao je sam. Još kada bi mogao nekako otjerati njezinoga Olivera iz hotela, ili kad bi ju mogao nekako oteti od njega…eh padale su me svakakve sulude zamisli…ali želio ju je. Više od ičega želio je da ponovno bude njegova. Da s njom provede Božić, da s njom dočeka Novu godinu, da bude prvi koji će ju poljubiti za Novu godinu. Bilo je kasno u noći kada je poput duha lutao hodnicima hotela nadajući se da čut će njezin glas. Na što je to spao? Šunja se okolo poput kakvog tinejdžera. Što mu je to uradila? Ukrala srce, baš kao što je Evelina rekla, odrezala mu krila. Želio je zauvijek biti zarobljenik njene ljubavi. A onda, onda ju je vidio kada izašla je iz sobe i krenula u suprotan smjer od njegovog. Pema liftu. Nije ga vidjela. Ovoga puta uhvatiti će ju nasamo. Nespremnu. Tiho ali brzo je dotrčao do nje i ušao u dizalo prije nego su se vrata zatvorila. Ostala je zapanjena. Od kuda on ovdje? Bili su sami, nitko više pametan ne luta u tri ujutro hodnicima hotela. -Veronika-šapnuo je kad stao je nasuprot nje ne dajući joj da pobjegne. U njezinom trbuhu zaplesali su leptirići kao da je kakva djevojčica. -Što želiš?-sada nije imala samopouzdanja. Jedno je bilo pred drugima, s Oliverom pokraj sebe, ali nasamo s Adamom…nasamo je gubila glavu, nije znala što misliti, što reći. -Tebe.-njegove izravne riječi dodatno su je zbunile. Ne, neće i ovoga puta dopustiti da napravi budalu od nje. Jednom je bilo i previše. Teško je sabrala svoje misli. -Doista?-hladno ga upitaše.-Još prekjučer si imao jednu, navečer već drugu. Tko zna koliko si ih samo danas imao. Kao što vidimo iz priloženoga ti bi svaku djevojku na koju naiđeš.-po prvi puta nakon devet godina ponovno su ga boljele riječi neke djevojke. Doživio je svakakvih naziva, uvreda, ali nisu ga smetale, ali njezine…njezine su boljele i previše. Nije si mogao to dopustiti još jedno. Položio je zakletvu sam sebi, ali ona…prkosna tvrdoglava inatljiva djevojka uspjela ju je prekinuti. Gledao je u nju, bila je lijepa, doista, ali on je imao manekenke, božice ljepote, zašto mu je baš ona uspjela osvojiti srce? –Sada si u hodniku naišao na mene.- -Ne razumiješ.- -Ne razumijem što? Kakav si uistinu ženskar? Djevojka ti spava negdje u hotelu a ti noću trčiš za drugima. Po zabavi, po hodnicima hotela.- -Tražio sam tebe.-primaknuo joj se bliže. Srce joj počne snažnije kucati.-I na zabavi, i po hodnicima hotela.-šapnu joj na uho.-Uvijek i tražim samo tebe.-a potom ju poljubio. Zaboravila je kako je dobro ga ljubiti. Zaboravila je kako drhti od njegovog dodira. Vrata dizala su se otvorila, stigla je gdje je željela. Odmaknula se od njega želeći izaći ali nije ju pustio. -Makni se!-oštro mu naredi. -Neću.-uhvatio ju je oko struka. -Pusti me.- -Neću.-bahato joj odgovori. Još ga nije vidjela ovako odlučnoga.-Jednom sam te pustio. Nikada nisam prežalio tu odluku. Sada kada sam ponovno dobio priliku, nikada te više neću pustiti.-stisnuo je gumb i vrata su se zatvorila. Dizalo je ponovno krenulo. Njezino srce topilo se od njegovih riječi. Neće si to dopustiti. On je manipulator. Reći će sve kako bi djevojka postala njegova. Ovoga puta neće popustiti. -Ne želim slušati tvoje laži. Vrati se svojoj djevojci a mene pusti na miru. Došla sam ovdje na odmor s dečkom.- -Voliš li ga?-promucao je svoje pitanje. Plašio se je odgovora. Što ako je sva njegova nada bila uzaludna? Što ako mu ona svojim odgovorom sruši snove, uništi život, zgazi srce . Što da odgovori na to pitanje? Znala je da ga ne voli, da nije zaljubljena u njega, ali da Adamu, manipulatoru i ženskarošu kao što je on prizna istinu?-Pitanje je jednostavno. Samo reci da ili ne.- -Nije tako jednostavno.-jedva čujno izgovoriše. Priznat će mu sve, predat će mu svoje srce na dlanu, makar ga zgazio. Makar patila i plakala. Sve je bolje od ovog slatkog mučenja, pa čak i patnja. Tada će znati na čemu je doista. -Je. Samo odgovori s da ili ne. Ako ga voliš ostavit ću te zauvijek na miru.- -A ako kažem ne?- bojažljivo upitaše. -Onda te nikada više neću pustiti.-sjaj se pojavio u njezinim lijepim očima. Mogao ga je vidjeti. On je razlog toga sjaj, on je razlog njezine sreće. Ipak joj je stalo do njega. I sada, četiri mjeseca nakon, i nakon drugoga, ipak joj je stalo. -Ali ti imaš djevojku.-tužno se prisjetila. -Ne. Ne više. Otišla je preksinoć. Shvatili smo da nismo jedno za drugo.-maleni smiješak pokrao se u kutu njezinih lijepih usana. -Zašto si došao sada za mnom? Zašto me ne možeš pustiti da živim svoj život?- -Jer te želim. Jer te trebam. Jer sam…zaljubljen u tebe.-nakon koliko godina je ponovno bio zaljubljen. Nakon koliko godina je ponovno pokazao svoje osjećaje.-Još od ljeta.- -Ali onda si me pustio. Ponio si se prema meni kao da sam nitko i ništa.- -Znam.-pokajnički prizna.-Nisam mogao drugačije.- -Nisi me želio niti pogledati. Niti se okrenuti prema meni.- -Da sam se okrenuo…da sam te vidio…zamolio bih te da ostaneš sa mnom.- -Zašto nisi?- -Nisam mogao. Nisam ti želio pružiti život patnje. Svi znaju kakav sam. Već godinama nisam bio u vezi…sve do Eveline,svaku noć provodio sam s drugom, čak i dok sam bio s njom, a ona, ona mi je služila samo da te zaboravim. Najgora odluka koju sam napravio u životu bila mi je da te pustim.- -Zašto si onda sada došao meni?- -Jer se želim promijeniti. Jer te želim zauvijek u svome životu. Postao sam što sam postao jer davno su mi zgazili srce, bilo je raspuknuto na tisuće komadića…od svih, samo si ga ti uspjela spojiti.-njegove riječi djelovale su tako lijepo. -Tko nije bio povrijeđen? Ali nismo postali osobe koje iskorištavaju druge.- -Doista?-upitaše u nevjerici.-Što je s Oliverom? Još mi nisi odgovorila na postavljeno pitanje.- -Što želiš da ti kažem? Da ga ne volim, da sam ga koristila samo kako bi te zaboravila? To želiš, pa onda neka ti bude. Istina je, tužna istina, da ta veza nema budućnosti, da ga ne volim. Kako mi ga je samo žao, on je tako dobar prema meni, a ja…kukavica sam koja ga ne mogu pustiti. On je bio moja slamka spasa. Kada vratila sam se, bilo je to teško razdoblje života. Nakon jedne burne i nimalo lijepe veze napokon sam uspjela otvoriti svoje srce, nakon teškog životnog razdoblja, nakon što sam napokon skupila hrabrosti ponovno biti s nekime, biti s tobom željela sam ti predati svoje srce, a ti si ga hladno odbio. Ponovno sam se razočarala u ljubav. Oliver je oduvijek bio negdje tu, prije tri tjedna odlučila sam da nema više smisla živjeti od uspomene na tebe. Vrijeme je bilo da se krene dalje. Krenula sam…jedva, ali sam krenula…a onda si se ti ponovno pojavio. Samo jedan pogled na tebe bio je dovoljan da uništi svaki moj trud da nastavim sa svojim životom. Želiš li znati, ne volim ga…moje srce…moje srce pripada tebi.-snažno ali nježnu ju zagrli i strastveno poljubi. Kako je bilo lijepo čuti te riječi. -Nikada te više neću pustiti. Napravit ću sve da budeš sretna.- -Možeš li mi obećati da me nećeš varati, lagati, da se nećemo svađati, da bit će nam lijepo? Da me nećeš zamijeniti s drugom?- -Ne mogu ti obećati da se nećemo svađati.-lijepo joj se osmjehnu.-Bit će dana kad ćeš me vjerojatno željeti ubiti, kada me nećeš podnositi, ali mogu ti obećati da te neću varati niti ikada lagati, da ću se uvijek brinuti o tebi i nikada povrijediti.- gledao je njezino lice anđela koje suze kvasile su. Nikada ju nije želio rasplakati. -Oprosti.-rekla je. -Ne moraš mi se ispričavati. Samo ne želim da plačeš. Ne mogu podnijeti tvoje suze.-a onda mu je odlučila otvoriti svoju dušu. Spustila je glavu i gledala u pod srameći se priznati istinu. -Iza sebe imam vezu koja ostavila je velike posljedice na mene. Zato sam na ljeto bila onako bezobrazna. Bilo je teško ponovno povjerovati muškarcu nakon veze u kojoj sam godinama varana, ubijena psihički, nakon što sam izbačena iz stana sa svim mojim polupanim stvarima ( a onda mu se vratila slika kako plače nad razbijenim čašama, sada shvaća zašto, sada shvaća njezino ponašanje, ona je bila povrijeđena kao i on), optužena da sam kriva jer sam nedovoljno lijepa, nedovoljno privlačna, suviše dosadna, bilo je teško ponovno osjetiti dodir muškarca kada je osoba koju sam voljela svim srce, digao ruku na mene.-svojim snažnim rukama nježno ju je uhvatio za bradu i podigao glavu. Zagledao se u nju mračnim pogledom kojeg uplašila se. -Ti si prelijepa, veoma privlačna i nimalo dosadna. Onaj tko kaže drugačije, taj je slijep. A onaj koji se je usudio dignuti ruku na tebe, zaslužuje da trune u paklu.-glas mu je postao mračan. Prošla ju je jeza, ali on ju je nježno zagrlio, želeći otjerati svaku tugu iz njezinoga života. Sjetio se je kada tražio ju je kako javio se bahati bezobrazni muškarac, sada je tek shvatio njegove riječi…samo da mu je nadohvat ruke.-Tražio sam te mjesecima.- -Doista?-odmaknu se od njega. -Da. Zvao sam svaki mogući broj s tvojim imenom. Kod zadnjeg javio mi neki muškarac. Shvatio sam da je tvoj broj, ali…- -Ne, nije moj. Moj je, ali on mi ga je uzeo. –nije želio da više misli o njemju. Poljubio ju je strastveno. Ponovno se topila od njegovog poljupca. -Što ćemo s Oliverom? Ili našim životima? Ti si na jednom, a ja na drugom kraju.- -Već ćemo nešto smisliti.- Ujutro je, dok je Adam stajao s vanjskih strana vrati, u slučaju da nešto pođe po zlu, Veronika objasnila stvari Oliveru. Kako je samo bio bijesan, izgovorio joj svakakve riječi. Adam je želio ući, ali Veronika mu je zabranila. Ako bude potrebno, zvat će ga. Rekao joj je da može ići kamo hoćeš, ali da je u ovom hotelu ne želi više vidjeti. Uništila mu je život, neće mu uništiti i odmor. Pomalo tužna napustila je hotel s Adamom s kojim je našla neki manje otmjeni hotel u kojem će provesti Božić i Novu godinu zajedno, a nakon odmora otići će zajedno s njom kako bi spakirali njezine, a zatim njegove stvari kako bi mogli započeti novi život daleko od svega poznatog. Kako bi mogli živjeti sretan život daleko od prošlosti. Jedan vrhunski zavodnik ipak je pao na koljena pred običnom jednostavnom djevojkom.

18.08.2019.

IZMEĐU DVIJE VATRE: 1.dio

Sjedeći za stolom knjižare pokušavajući proučavati knjigu što stala je ispred njega, pogled mu je lutao na drugu stranu prostorije. Godinama ju nije vidio, nije znao da li je to uistinu ona. U invalidskim kolicima lagano se kretala prostorijom knjižnice. Još uvijek ju je krasila plava bujna kosa. Mogao bi joj prići, ali što reći? Nije bio niti siguran da li je to ona doista. Ali nije ju vidio godinama, mogao bi si dopustiti malu sramotu zamijenivši je nekom drugom. Ostavivši svoj posao na koji i onako nije bio fokusiran, ustao se i polagano joj se približavao . Srce mu je tuklo kao ludo. Koliko je već godina prošlo od kada ju je zadnji puta vidio, kada zadnji put čuo je njen glas…previše. Koliko je, nakon njihovog naglo prekinutog odnosa, samo proveo neprospavanih noći pitajući se gdje je išta ikada pošlo po zlu. Njih dvoje nerazdvojni, a onda…nije se želio prisjećati prošlosti, tereta koji ga je gušio u grudima. Polagano je prišavši nije se nadao onome što je vidio. Njegova stara Patricija, malena Patricija bijaše neodoljivo slatka, okruglih rumenih obraza, gledala ga je očima boje mahovine iz kojih je bez obzira na sve izvirala ogromna sreća. Djevojka u invalidskim kolicima bila je puno dalje nego se je on sjećao. Njezina neodoljiva slatkoća izgubila se negdje usput sa sjajem iz njezinih sitnih ičiju. Možda je pogriješio, možda, nekako se potajno nadao, ipak to nije ona. -Patricija.- izrekao je očajnički njezino ime, niti ne znajući kojem odgovoru da se nada. -Da?-zbunjeno ga pogledaše. -Patricija Marić? –ponovno ju upitaše. Nakon kraće šutnje ipak odgovoriše riječi za koje nije znao da li ga usrećuju ili rastužuju. -Ja sam.-To je doista ona. Njegova mala slatka zaigrana prijateljica koju nije mogao uhvatiti. Koja bila je živa poput vatre, a sada…sada bespomoćno sjedi u invalidskim kolicima. Očima umornim od života. -Nisam te vidio godinama.-tužno se prisjeti i tiho privuče stolac kako sjeo do nje. Promatrao je njene tužne nesigurne oči.-Zar me se ne sjećaš?- u nevjerici upitaše. Zar je moguće da ga je zaboravila? A opet, godine su između njih. -Ja sam, Ivan Kovačević.- predstavio se nadajući se da će to probuditi makar neku njenu zanimaciju, ali ona je samo tupo zurila u njega, kao da ga je doista zaboravila. Neugodnu tišinu prekinuše dolazak mlade djevojke. Bijaše ista poput njegove Patricije, samo bijaše bez invalidskih kolica. -Hej.-viknula je i brzo dotrčala do nje, ali uvidjevši da njezina sestra nije sama, uvidjevši muškarca što sjedio je nasuprot nje ostavivši bez daha stala je kao zaleđena. Željela je nešto reći ali nije uspjela , njezine usnice nisu željele surađivati, njezin glas se negdje zagubio, a i prije no što ga je povratila, Ivanova Patricija ju preduhitriše. -Monika…-pogledala ju je pogledom koji bijaše sve osim ljubaznog, prijateljskog. Pogledom neke prijetnje. –Ovo je Ivan Kovačević.-sestra ju ošinu oštrim pogledom. Probljedila je nakon sestrinih riječi. Što sada reći?-Monika…-djevojka ponoviše i okrenu se prema Ivanu.-Ivane, ovo je moja sestra bliznakinja .-ostao je zbunjen, znao je da negdje u svijetu Patricija doista ima sestru bliznakinju, ali ona je bila miljama udaljena. Od kuda sada ovdje? Promatrao je sestru svoje prijateljice, izgledala je kao da je duha negdje vidjela. Kao da je on neki duh kojeg plaši se. Ustao se i pružio joj je ruku kako bi se napokon dostojno upoznali…nakon svih silnih priča iz djetinjstva napokon je upoznao sestru koju Patricija željela je očajnički upoznati. Nije željela prihvatiti Ivanovu ruku. -Drag o mi je da se napokon upoznajemo. Patricija mi je oduvijek govorila o tebi.-široko joj se osmjehnu. Nije željela sudjelovati u ovoj igri. Uputila je pogled prema njegovoj Patriciji. Gledala je u nju ubojitim prijetećim pogledom. -Oprosti joj, malo je sramežljiva.- -Nema veze,upoznat ćemo se nekog drugog puta.-a onda se okrenu prema svojoj Patriciji-nadam s e da će sada biti drugog puta. Moramo razriješiti mnogo stvari koje ostale su iza nas. A uostalom, volio bih te opet vidjeti. Popiti kavu s tobom…sjetiti se starih lijepi vremena.-čekao je njen odgovor. Nekoliko trenutaka šutke ga je promatrala tek pogledavajući prema svojoj sestri. Njih dvije bile su u potpunosti iste. Čak su i njihove tužne oči bile iste. -Naravno.-napokon je progovorila, uzela papirić i olovku te napisala svoj broj koji mu s osmijehom preda.-Kad god si za.-bez obzira na njen smijeh, njegov pogled pobjegao je prema njezinoj sestri koja činilo mu se i nije previše oduševljena nastalom situacijom. -Sada me izvinite, imam nekog nedovršenog posla.-pružio je ruku prema svojoj Patriciji i sa strepnjom ju pružio njezinoj sestri nadajući se da ga ovoga puta neće odbiti. Napokon je popustila i bez riječi prihvatila njegovu snažnu mišićavu ruku. Od njenog dodira prošli su ga trnci čitavim tijelom. Od dodira njegove Patricije nisu. Vratio se je svome stolu, ali pogledom mu je ponovno bježao sestrama bliznakinjama. Promatrao je kako se Monika pomalo ljuto okrenula i pošla svojim putem ne obazirući se na Patriciju koja ubrzavala je svoja kolica kako bi ju sustigla. A onda su mu nestale iz vida. -Stani!-vikala je za njom. Nije željela. Nje mogla. Ona i njezina sestra nikada, nakon što su ponovno spojene, nisu imale nekakav odnos, sestrinski odnos, ali ovo…ovo je bilo neoprostivo.-Stani!-ponavljala je za njom,a zatim je djevojka naglo stala. Bijesno se okrenula prema sestri. -Što želiš? Da mi još dodatno uništiš i zagorčaš život? –sestra ju pogleda optužujućim pogledom. Mogla je podnijeti njezinu oholost, bezobraznost, ali taj pogled…taj pogled ubijao ju je. -Ja tebi? Tko je kome uništio život?-pokazala je na svoje bespomoćne noge. Bijes njezine sestre stišao se. -Da mogu vratiti vrijeme….- -Ne zanimaju me tvoje isprike niti trebam tvoje sažaljenje!-glasno ljuto viknuše. -Nisam htjela…- -Dosta! –bezobrazno ju prekinuše.-Nikada više neću biti ista zahvaljujući tebi, oduzela si mi moje noge, ali…-zlokobno se nasmiješi.-…ali ovo mi nećeš oduzeti.- -Ja neću sudjelovati u tome. Ne želim biti dio te pokvarene, prljave igre koju želiš igrati…koju si započela niti svjesna što sve to donosi sa sobom. Otvorila si vrata prošlosti, pozvala si prošlost koja trebala je ostati tamo gdje joj je mjesto. U prošlosti.- -Što ćeš učiniti? Otići i izdati me? Misliš da će ti povjerovati? I što će biti kada sazna istinu? Cijelu? –djevojka se uznemiriše. Nije mogla podnijeti tu pomisao, a opet nije željela sudjelovati u pokvarenoj igri njezine ohole sestre. –S tobom ili bez tebe, ja ću svoj plan provesti u djelo. Nekako ću se već snaći. Zaustaviti me ne možeš, no kada bi pristala…-tajanstveno zašuti. -Kada bi pristala?-njezino zanimanje ipak se je malo probudilo. -Imala bi i ti neke koristi od toga.- -Zašto?-djevojka u kolicima ostala je zapanjena sestrinim pitanjem. -Zašto što?- -Zašto to želiš?- -Pogledaj nas.-tužno se osmjehnu. I sebe i mene. Na što ličimo. Nismo niti približno nekakve ljepotice, a on…on je poput najljepše slike. Meni, djevojci u kolicima, koju ne krasi osobita ljepota, obratio mi se bog ljepote. Ovo je možda, ne možda, zasigurno jedina prilika koju imam kako bi uživala u čarima društva osobe lijepe poput njega.-osjetila je tugu u sestrinom glasu. Toj izjavi se nije mogla suprotstaviti, osjećala se baš poput nje, bar jednom u životu. -Kakve ja imam koristi od toga? Pod uvjetom da pristanem.-njezino pitanje iznenadilo je i nju samu. -Dobit ćeš ono što tako očajnički želiš.- -A što bi to bilo?- -Svoj mir, svoj život natrag. Zauvijek ću otići iz tvoga života. Nikada me više nećeš vidjeti, nikada više nećeš čuti za mene.-na tren joj se svidjela ta pomisao. Ružna pomisao da zauvijek makne sestru iz svoga života nekako joj se svidjelo. Nije znala što osjeća prema njoj, da li ju voli, zasigurno ju voli negdje duboko u sebi, one su sestre, sestre bliznakinje, one trebaju imati neku posebnu vezu, ali ne i njih dvije, ali sa sigurnošću je znala da osjeća prijezir i odbojnost prema njoj, ljubomoru, ali ponajviše zavist…njezina sestra uživala je u onome što je ona tako očajnički željela cijeloga života…ona ju je bolno podsjećala na ono što je njoj zauvijek bilo nedostižno…uskraćeno. Njezina blizina bila je previše bolna, a njezin oholi karakter, naslađivanje, oštar jezik, uništavali su joj život. Željela ju je maknuti iz svoje blizine, što dalje od sebe. Ako je ovo cijena koju mora platiti, onda neka joj bude. -Dobro.-reče nakon dužeg razmišljanja.-Nakon što ostvariš svoj cilj, zauvijek ćeš otići.- -Takav je dogovor.-pružila je ruku svojoj sestri što stala je nasuprot nje, ali ona ju prijezirno odbije…krenula je kući pitajući se što je to učinila. Dani su prolazili, ništa se nije događalo. Dani sestrinskih sukoba, svađa, prepiranja, dani nepodnošenja, učenja…a onda nakon tjedan dana telefon je napokon zazvonio. Bio je to on. Obje sestre su se s njegovim pozivom izgubile, pogubile razum. Jedna je nestrpljivo čekala njegov poziv, druga je željela da nikada ne nazove. U jednoj je raslo veselje zbog njegovog poziva, druga je željela pobjeći što je dalje mogla…ali ipak je ostala. . Večeras ima vremena , želio bi doći kako bi napokon porazgovarali, možda obnovili stari odnos ne znajući da ono što je već jednom završilo ne može imati novi početak. Želio je njezinu blizinu nakon godina razdvojenosti. Kada pokucao je na vrata malenog stana njegova Patricija mu nije otvorila vrata, i ako ju je očekivao. Uvidjevši njezinu sestru kako stoji nasuprot njega njime je prošao neki čudan osjećaj. Želio je nešto reći, no ostao je bez glasa. Niti ona nije neka ljepotica kao niti njezina sestra, zašto ga onda ona zbunjuje? Nije mu se svidio niti način na koji ga je gledala, kao da je željela da se nikada nije pojavio, kao da mu želi zalupiti vrata i nikada ga ne pustiti u život svoje sestre. Što li joj je samo njegova Patricija napričala o njemu? ili je, pitao se, možda bila ljubomorna na nju… -Oprosti.-napokon je uspio nešto reći.-…ali trebao bih Patriciju.- -Naravno.-rekla je ali na njegovo iznenađenje nije ga pozvala da uđe. Tko zna do kada bi tako stajali jedan nasuprot drugome da ga njezina sestra nije pozvala. Ona je za razliku od svoje sestre bila veoma ushićena što ga vidi. Trebalo bi mu biti drago, ali…kako da opiše što ga muči? Muči ga djevojka koja otvorila mu je vrata , zašto ga ona gleda kao da joj je najveći neprijatelj, . tog trenutka njegova Patricija, djevojka koja čekala je da uđe, bila mu je manje bitna. Znao je da nije u redu, da ipak je došao zbog nje, ali nije si mogao pomoći. -Monika…-pomalo oštro se obrati svojoj sestri.-pusti čovjeka da prođe.-uputila mu je lijepi osmijeh, ali on je gledao u djevojku što stala je nasuprot njega…u njezine tužne oči. U oči čiji pogled nije mogao izdržati. Napokon se pomakla u stranu i propustila ga. Prišao je svojoj prijateljici i pružio joj buket lijepih žutih ruža. Kasno mu je sinula ideja da mogao je biti bar toliko kavalir i njenoj sestri isto nešto donijeti…drugog puta, mislio je. Djevojka s vrata prišla im je. I ako je jednim dijelom sebe želio biti nasamo s njegovom Patricijom, jedan dio njega nije želio da ih njezina sestra napusti. Zar mu je pomutila pamet? Došao je ovamo popraviti staro prijateljstvo, ponovno biti prijatelj djevojke u koju je kao mali bio zaljubljen, ne može joj sada učiniti tako gnjusnu stvar i zamijeniti je njezinom sestrom. Ona ne smije zauzeti Patricijino mjesto u njegovom životu, ne nakon onoga što je znao…ne nakon bezbroj dana provedenih uz Patricijine suze jer njena sestra imala je ono što ona nikada nije. Jer ona zauzela je njezino mjesto u majčinom životu. Pročistila je grlo pa započela tihim glasom punim neodobravanja što on je tu. -Ostat ću ovdje…zbog sestre. Ona, pa ona je imala jednu tešku nesreću, kao što nažalost vidiš, i ne samo da su njene noge oduzete, pomalo joj je oduzeto i pomalo sjećanja…-tužno pokajnički govorila je o sestrinoj nesreći-Nemoj se uzrujati ako ne prepozna vaš odnos-sjetno mu rekoše.-Nije ona kriva. Stoga sam ja tu da pomognem…prije nesreće…-ali nije mogla završiti. Stoga je njezina sestra nastavila. -Prije nesreće ispričala sam joj sve o tebi, o našem prijateljstvu, moja sestra.-uputiše joj lažni ljubazni osmijeh.-moja sestra je nešto poput dnevnika mojih uspomena.-zato ga nije prepoznala na prvu pomisli. Nevino se osmjehnu i jednoj i drugoj. -Nema potrebe da budeš tu. Za naše prijateljstvo joj ja mogu biti dnevnik uspomena.- -Ali ona možda ništa ne prepozna od toga. – -Nije bitno.-uporan je bio da ju makne što dalje od sebe. U njemu je budila osjećaj uznemirenosti.-Idi.-oštro joj narediše kao da je ona neka njegova sluškinja. Kao da ga je dužna poslušati. Isti stari Ivan, Ivan koji misli da može naređivati svima kao što je naređivao sluškinjama u obiteljskoj kući. Kako ju je samo u trenu razljutio. Što si umišlja? Da može doći u njen stan i naređivati ga kako ga volja? -Neću.-oštro odgovoriše. Bijesno ju pogleda. Zašto je tako tvrdoglava? Ah znao je, geni su to. Obje su iste.-Ići ću tek kad mi sestra kaže da mogu. Prije ne.-nikada nisu imale neki odnos ali ipak ovoga puta zaštitnički je stala uz svoju sestru. Nekako ju nije željela pustiti nasamo s njime. -Patricija…-pomalo naređivački ali nježno se obrati djevojci u kolicima.-reci, da li želiš da tvoja sestra ostane ovdje?-potom je stišao svoj glas.-Ona nam ne treba…ne treba ti, sve što te zanima mogu ti ja reći.- -Osim toga zašto si ju napustio kad si joj bio potreban!-ljutito viknuše djevojka čija blizina samo dodatno ga je bunila.-Zar ne znaš da si joj bio jedini prijatelj, njena jedina utjeha, a onda, onda si ju samo napustio!-oh kako ga je samo razljutila. Bila joj sestra ili ne, ona nema pravo na neke stvari. Ona nije bila tu, nema pravo petljati se u njihov odnos. -Dosta!-okrutno viknuše što uplašilo je pomalo obje djevojke. Postigao je ono što je želio. Pogledao je prema svojoj Patriciji, pomalo se je i ona uplašila ali ne toliko koliko njezina sestra. Ali postigao je što je želio. Djevojka je zašutjela, okrenula se i pojurila prema vratima snažno ih zalupivši za sobom. Nije vidio kada njegova Patricija zločesto se nasmijala uživajući u prizoru kojem svjedočila je.-Oprosti.-rekavši sjeo je do nje i njihov razgovor napokon je mogao započeti. Koji uglavnom je on vodio. Njezina sestra bila je u pravu. Koliko su samo vremena proveli zajedno,a ona se na njegovu žalost rijetko čega sjećala. Bilo je mukotrpno sjediti nasuprot nje, pričajući joj o najljepšem razdoblju njegova života, života kojeg je ona bila djelom, a ona je sjedila nasuprot njega poput nekog stranca. Znao je da nije kriva, da je kriva kobna nesreća, ali kako mu je samo bilo žao. Želio je nazad svoju staru prijateljicu, a dobio je potpunog stranca. Koliko je samo pogrešku učinio kada istjerao je njezinu sestru iz stana. Sada ju je očajnički trebao…na neki čudan način i želio je njezinu blizinu. Pogledao je kroz pozor, bijaše noć, munje su parale nebo, grmljavina je parala uha, kiša je pljuštala…gdje je sada ona po ovome vremenu. Pogledao je prema svojoj Patriciji, kao da niti malo nije marila za svoju sestru…nije se sjećao da je ona bezosjećajna, ne, ona je bila jedna od najosjećajnijih osoba koje u životu susreo je. Možda je doživjela tešku nesreću,ali zar je mogla zbog toga postati bezosjećajna? Pretpostavljao je da ju blizina njezine sestre podsjeća na majku, ali ipak…ona joj je sestra, zar ne bi trebala brinuti za nju? Pa on je u ovome trenutku više brinuo za nju nego ona. A nije joj mogao to reći. Nije ju želio uznemiriti, nije želio da pomisli kako joj ona uzima mjesto u njegovom životu, kao što je učinila s njihovom majkom. Nakon mukotrpnih sati poželio je da ide. I onako je bilo već kasno. Došao je do svoje Patricije, poljubio ju o obraz, ona nije mogla sakriti svoju sreću,ali on…on nije osjetio ništa. Za razliku od dodira njezine sestre. Zbog nje tijelom mu je prolazila neopisiva jeza. Krenuvši kući iz auta ju je ugledao daleko, daleko od njenog stana kako stoji pokraj autobusne stanice, kako stoji na kiši. Želio je samo proći pokraj nje, prošao je, ali onda se je ipak vratio. Pozvao ju je njenim imenom,a li ona se nije obazirala na njega. Pozvao ju je ponovno, namjerno ga je ignorirala. Trebao je odustati sada, sada kada je vrijeme, ali ipak je izašao iz auta kojeg ostavio je isključenog, u sekundi mokar, došao je do nje. Stresla se. Od hladnoće, pomisli, odoše do auta te donese svoju jaknu i zagrnu je s njom. Nije se pomaknula, osim kad bi osjetila njegov dodir, tada je osjetio male trzaje njezinoga tijela. Izgledala je pogubljeno, izgledala je tako nevino…povukao ju je u autobusnu stanicu, ispod krova, kako ne bi više kisnula. -Zašto stojiš na kiši?-nježno ju upitaše.-Oprosti.-pokajnički joj se ispriča. Tek tada ga je pogledala. Ponovno pogledom neodobravanja. -Što želiš?-ravnodušno ga upitaše. -Patricija.-sjeo je na klupu i rukom povukao i nju. -Što s njom?- njezino zanimanje polagano počelo se buditi. -Ona me se ne sjeća. Ne zna tko sam. –nije želio da ona uvidi njegovu slabost, ali bilo je prekasno. Nije si mogao pomoći.-Mislio sam…mislio sam da će biti drugačije.- -Upozorila sam te.-oštro mu odgovori.-Ali ti nisi želio slušati. Tvrdoglav kao…-ali tu je zašutjela. On nije obratio pozornost na to. -Znam…samo sam mislio…mislio sam…- -Što si mislio? Zar nisi ikada pomislio da te je namjerno potisnula iz svoji sjećanja? Bio si joj sve…-dopustio si je da pogleda djevojku što sjedila je do njega.-Njezin oslonac, njen jedini prijatelj, njena snaga za život, a ti…-pogledala ga je. Taj pogled činio mu se tako poznatim…-ti si ju napustio.-rekla je optužujući ga. Optužujući ga kao da je njoj slomio srce. Nije mogao to podnijeti. Ne njezino optuživanje. -Što ti znaš? Gdje si ti bila svih tih godina? Mogla si ju bar nekada nazvati…ili.-tužno joj se obrati.-…ili makar nju nagovoriti da ju nazove. Bar za rođendan, ako nikada više. Slavile ste ga isti dan, zar ti nije palo na pamet da joj kažeš da ju nazove, da joj bar uputi neku lijepu riječ. Zar nisi mogla dati joj telefon kad otac te je zvao, dati ga vašoj majci da makar pozdravi Patriciju?-kako ga je samo boljela tužna sudbina njegove Patricije. Koliko je samo mrzio njezinu majku. Kako ju je mogla samo tako ostaviti i nikada više ju ne nazvati. -Ivane…-tihim, tužnim glasom kakvim n je njegova Patricija tražila utjehu u njemu, djevojka mu se obrati. Odjednom našao se u prošlosti…zvala bi ga Patricija istim glasom kad svijet bi joj se rušio. Taj glas bio je previše bolan za njega. Toga glasa plašio se više od svega. Glasa koji odavao je tugu, a on ju nije mogao otjerati…a samo je želio da je ona zauvijek sretna. Stavila je ruku na njegovo koljeno. Od njenog dodira se trznuo. Istodobno ga želeći i ne želeći. –Daj joj vremena.-jedva je izgovorila.-Budi strpljiv, polagano…vidjet ćeš sve će doći na svoje mjesto.-položio je svoju ruku na njezinu. Željela ju je maknuti, ali on je bio snažniji od nje. Čvrsto ju je uhvatio…i , mislio je, što da uradi sada? Nekako ju ne želi pustiti, ali mora, znao je. Ona se očajnički željela riješiti njegovog stiska… kada pogledala ga je onako kako bi ga Patricija nekada znala pogledati, pogledom naređenja, brzo ju je pustio. Smeten, ustao se i maknuo se dalje od nje. Stajao je okrenut leđima. -Treba li ti prijevoz?-promuklim glasom ju upitaše. Iz pristojnosti. Nije želio da ona uđe u njegov auto. Ako uđe, ako mu bude sjedila blizu neće se moći kontrolirati. Negdje na pola puta skrenut će negdje i napraviti ono što je želio napraviti sada. Poljubiti ju. -Hvala, ali pričekat ću autobus.-skinula je njegovu jaknu sa sebe i vratila mu je. Brzo je otišao do svoga auta i otišao. Ostala je sama…nije znala da bit će ovako teško. Ne, ona ovo ne može. Drugog dana nije dolazio, niti trećeg, niti četvrtog…nije mogao skupiti snage da ponovno uđe u taj mali stan. Nije mogao skupiti snage da ponovno bude u njenoj blizini. On je došao njima kako bi povratio staru prijateljicu, svoju Patriciju, a ne da bi bio s njenom sestrom…ali ona je bila tako…nije znao što je ona bila za njega. Rekli su mu da je Patricija izgubila dio sjećanja, teško je to prihvatio, teško je prihvatio pomisao da ga se ne sjeća, ali u njenoj blizini nije treperio kao što treperio je u blizini njezine sestre koju je želio a znao je da nije smio. Njegova Patricija ga je zvala, željna njegova društva…on nije mogao ići dok je njena sestra tamo. Nije mogao podnijeti njenu blizinu, a njen dodir…od njenog dodira gorjelo mu je cijelo tijelo. Baš kao nekada od Patricijnog. Točno je znao dan kad zaljubio se u svoju najbolju prijateljicu. Bilo je to kada postali su tek tinedžjeri. Tada je bila još slatka poput bombona. Jednog dana jedan od njegovih prijatelja želio ju je izvesti van…oh kako mu se samo nije svidjela ideja da provodi dan s drugim. Ali ona je pristala. Nije imao mir dok je ona bila s drugim dečkom…znao je da se nikada do tada, za razliku od njega, nije poljubila. Pomisao da njegov prijatelj bit će prvi koji poljubit će te slatke usne u njemu budila je ljubomoru. Bio je zaljubljen u svoju Patriciju, mislio je, sada kada ponovno ju je sreo,vratiti će se stari osjećaji, dobit će priliku da napokon osjeti okus njenih usana. Od kuda onda sada ta neobjašnjiva privlačnost prema njenoj sestri? Neka neopisiva kemija kada je blizu nje. Nije želio ići, ali morao je. Ne može sada, kada prizvao je duhove prošlosti, postati kukavica i odustati. Ona, njegova Patricija željela je da ga vidi…trebalo bi mu biti drago…ali bez obzira na sve, morat će ispoštivati svoju odluku, ipak je on bio taj koji pokrenuo je sve. Ovoga puta, razmišljao je, bit će toliki kavalir i donijeti nešto i njenoj sestri, možda ga više ne bude gledala s prijezirom. Jedan dio njega želio je da ostane tako, ako zna da ga prezire, i ako nije znao razlog tomu, mogao bi možda biti u njenoj blizini bez pomisli kako bi lijepo bilo grliti ju, nježno ju ljubiti…drugi dio njega želio je smekšati taj prijezir, ljubiti ju strastveno, ali nježno…želio je da bude njegova. Baš kao što je nekada želio da Patricija bude njegova . možda, razmišljao je, možda u njenoj sestri traži zamjenu. Patricija nikada, na njegovu žalost, nije postala njegova, a kako se sada čini nikada više i neće…možda će njena sestra biti joj dostojna zamjena, ležat će s njom u krevetu i zamišljati svoju Patriciju, neće biti teško, fizički su iste. Ali ako ju želi samo kao zamjenu, zašto ga onda nenormalno privlači? Taj dio ostao mu je tajan. Došao je dan kad morao se je vratiti u njihov stan. Ovoga puta potrudio se je. Donio je buket žutih ruža svojoj Patriciji, buket crvenih ruža njenoj sestri. Nje nije bilo toga dana kod kuće. Želio je pitati gdje je ona, ali nije. Gledao je u djevojku u kolicima, u svoju Patriciju, bila je tako vesela što ga vidi, ali to više nije bila ona. Znao je da mora biti strpljiv s njom, znao je da ona nije kriva što ne zna tko je on uistinu, ali ona se je njemu trebala činiti poznatom, no nije bilo tako. Kako je on za nju bio neki stranac, tako je i ona za njega, na neki neobjašnjivi način bila strankinja. Za razliku od njene sestre…s njom Djevojka je željela da sazna sve o njihovom prijateljstvu, odsutno joj je govorio o njihovom odnosu. Pogodila ga je pomisao da njihovo prijateljstvo nije bilo toliko čvrsto kao što se nadao, tako čvrsto da ga se makar malo sjeća. Pričao im je o svojim nezgodama dok su bili mali, smijala se bezobrazno, nije osjetio ništa. Nekada bi, ako bi izmamio njen osmijeh, bio najsretnija osoba. Vrata stana su se otvorila i kroz njih je sa osmijehom prošla ona. Osmijehom poput nekada Patricijinog. Od njenog osmijeha srce mu je brže zaigralo. Ustao se kako bi ju pozdravio, uhvatio buket cvijeća što bio je pripremio za nju,ali uvidjevši ga, njen osmijeh brzo je nestao s njenoga lica. Uvidio je kako na vratima njenog stana stoji muškarac očekujući poziv da uđe. Djevojka je uhvatila Ivanov pogled pun prijezira i odbojnosti, hitro se okrenula, povukla muškarca i zalupila vratima za sobom kada napustila je stan. Ostao je tužno stajati s cvijećem u rukama. Želio je potrčati za njom, ali pogled mu je pobjegao prema njegovoj Patriciji. Ljutito ga je promatrala. Imala je razloga za to, izgledao je kao da mu potonule sve lađe. Zar ne može sakriti svoje misli, svoje osjećaje prema njenoj sestri? Zar ih ne može sakriti bar dok je s njom? Ljuto baci buket cvijeća na stol i ponovno sjedne do svoje Patricije.-Gdje smo stali?-upita ju mislima daleko od ovoga stana. Ona je samo šutjela. Činilo se kao da ga ne sluša, ali nije mu rekla da ide. On sad nije mogao tražiti da ide. Ne nakon što je vidjela kako njena sestra utječe na njega. Ne želi da pomisli kako ide za njom. Zaslužila je bar toliko da ju ne povrijedi na takav grozan način. Pogledavao je na sat, bilo je već dosta kasno. Znao je da je vrijeme da ide, ali ona ga nije željela pustiti. Što je duže bio s njom, sve je više bio sigurniji da je pogriješio u svojoj odluci da ponovno uspostave stari odnos. Sada se ne može povući natrag. A onda mu je napokon dopustila da ide. Nije se mogao vratiti u svoj veliki prazan stan. Ako se vrati sam, smišljati će mnogobrojne načine kako bi se približio sestri svoje prijateljice. Osobi za koju je znao da mu je zabranjena. Ove večeri odlučio je izaći i popiti po koje piće, ako bude sreće, pronaći neku djevojku. Ali vozeći se gradom ugledao ju je kako ponovno stoji kod autobusne stanice. Izgleda da joj je to omiljeno mjesto za bijeg. Proći će pokraj nje, mislio je, želio je ubrzati auto, ali njegove noge kao da nisu bile dio njegova tijela. One su radile ono što su željele. Nesvjesno je stisko kočnicu i zaustavljao auto. Vidjela je njegov auto kako usporava u blizini nje. Ne može opet podnijeti njegovu blizinu. I prije nego je stao i uspio izaći, brzo je potrčala u neku malu mračnu uličicu. Što dalje od njega. To ga je trebalo zaustaviti…trebao je znati kada stati, odustati. Možda bi tada bilo sve drugačije.

25.07.2019.

SUDBINA: 1. dio: Upoznavanje

Bilo je to njezino prvo ljeto, nakon godina izbivanja, provedeno na prekrasnim obalama njezine rodne države, iz koje su je prilike, nažalost natjerale u drugu državu. Ovog ljeta se je ipak vratila svojim korijenima. Ali vratila se sama. Najviše je voljela uživati u samoći, u samoći razgledati što je željela. Veronika, djevojka lijepa poput Snjeguljice, crne kose, blijedih obraza, žarko crvenih usana izlazila je baš iz superxafsa kad začu duboki muški glas od koje ju prođu trnci. Ali neki ugodni. -Oprostite!-viknuše za njom. Bijaše sama, nije se željela okrenuti, zaustaviti...načula je već dosta vijesti o nestalim djevojkama.-Oprostite!-ponovno viknuše za njom i za tren se stvori ispred nje. Ukipila se. Njegov glas pratio je njegovo tijelo. Visoko, snažno, mišićavo... -Da?-tiho upitaše. -Mislim da je ovo vaše.-podigao je njezinu osobnu iskaznicu koju držao je u ruci-Zar ne...-brzo bacivši pogled izgovori njezino ime koje tako lijepo zvučalo je kad ga je on izgovorio svojim dubokim glasom-...Veronika?-zbunjeno ga pogledaše. Osobna uistinu bijaše njezina. -Zasigurno mi je ispala kada vraćala sam ju natrag u novčanik.-sramežljivo mu odgovoriše. -Zasigurno.-Veronika je željela svoju osobnu natrag i krenuše rukom prema njemu, no on ju brzo odmaknu. -Mislim da sam ipak zaslužio neku nagradu što sam ju pronašao.-uzbuđeno pogledaše u nju, no njegove riječi, vidio je, kao da su je uplašile. Na njezinome lijepom licu odjednom stvorio se izraz odbojnosti. Izraz gađenja. Gdje je pogriješio, pitao se. Ništa odvratno mu nije bilo na pameti.-Kava, sok?-pokušavao je nekako izgladiti nastalu situaciju. -Možda jednostavno da vam platim što ste ju pronašli. –krenula je prema torbici vadeći novčanik. Nije imao to u zamisli. -Neka, hvala.-odmahnu rukom vrativši joj njezinu osobnu. -Uzmite.-nudila mu je novce koje još uvijek držala je u rukama.-Ne želim vam ostati dužna.- -Već ćemo to nekako nadoknaditi.-okrenu se-Bilo mi je zadovoljstvo vas upoznati, Veronika-i odoše svojim putem, ostavivši ju uzrujanom. Zbog čega, nije znala. Možda zbog njegove bahatosti? Ali zašto? Poznaje ga tek par trenutaka, ima ih još more kao on, zašto ju je onda on tako uznemirio. U biti, ona ga niti ne poznaje, ne zna niti njegovo ime, dok on njezino zna. I ta pomisao joj se nije niti malo svidjela. Iste večeri sjedila je sama pod zvijezdama na pješčanoj plaži uživajući u svijetu mašte čitajući neku od hrpe knjiga što ponijela je sa sobom. Uživala je u svojoj samoći kad osjeti nekoga iza sebe. -Zašto sjedite sami?-nije čula nikoga zbog glazbe koju slušala je, no kada joj je prišao bliže i stavio ruku na njezino golo rame, istog trenutka poskočila je sa strahom u svojim očima. Još jedan krivi potez danas. -Jeste li normali?!-viknuše kad okrenula se je-Otkud vam pravo da mi se tako prišunjate? – -Ali nisam. Bio sam tu, pričao, niste me doživljavali.- -Možda jer želim tišinu i mir!-viknuše još jednom ali sada ljutito. -Nije pametno da sjedite sami. Gdje vam je društvo? Znate da se danas svašta događa.-u tome je, znala je, bio u pravu. -Sama sam.- -Sama?-upita ju čudeći se. -Da, a zašto ne bih? Došla sam na godišnji. Da se odmorim, opustim. Sama. Bez ikakvih obaveza.- -Nije li vam dosadno?- -Zašto bi bilo? Kada čovjek ima dobro društvo-pokaže na knjigu koju čitala je-nikada nije sam.- -No to nije isto kao pravo društvo.- -Imate pravo, nije. Još je ljepše.-nije se nadao takvom odgovoru. -Želite li se možda pridružiti meni i mome društvu?-pokazao je na skupinu djevojaka i muškaraca nekih dvadesetak metara udaljenim od nje. Bacivši pogled na brzinu, shvatila je ono što je već znala. Ona nije za to. -Hvala na pozivu, ali nažalost, morat ću vas odbiti.-vidjela je razočarani pogled u njegovim očima boje divljeg kestena. -Bio bih veoma počašćen kada biste mi se pridružili, no ako je to vaša želja…-nakratko je nastala tišina pa je opet začula njegov lijepi glas.-Izvinite me.-ostavivši je samu vratio se je svojim prijateljima. Ona je ponovno sjela na pješčanu plažu, ali nije se mogla usredotočiti na knjigu koju držala je u rukama. Njezine misli letjele su strancu koji napustio ju je prije par trenutaka. Zasigurno nema više od trideset godina, no njegovo ponašanje, respektiranje, njegovi maniri, škola su staroga kova. Još uvijek ne skrećući misli sa stranca koji privlačio ju je, nije niti primijetila kada ponovno je došao do nje. Ovoga puta dozvolio si je toliko slobode i sjeo tik do nje. Upitno ga pogledaše. -Kada vi nećete k nama, onda ću ja k vama. Ne mogu dopustiti da jedna mlada djevojka poput vas sjedi sama u mraku. Prevelike su to opasnosti za nekoga poput vas.-gledala ga je još uvijek zbunjeno. Kroz glavu su joj sada prošle strašne misli. Možda je upravo on ta opasnost o kojoj neprestano govori. Možda joj baš on želi nauditi. Možda je čovjek što sjedi do nje neka vrsta psihopate. Uzrujala se je, počela vrpoljiti. Jedim dijelom željela je ostati ovdje, ali logičan dio nje govorio joj je da ode.-Što nije u redu?- -Mislim da bi se trebala vratiti u svoju sobu.-podigla se je no i on je ubrzo za njom te ju uhvatiše za ruku. -Nemaš se čega bojati,Veronika ja sam Adam.-pusti joj ruku kako bi se napokon dostojno upoznali. Nekako je uspjela prihvatiti -Ne bojim se.-sramežljivo mu se osmjehnu. No istina je bila da se je bojala. I previše. Razlog nije ležao samo u činjenici da je on potpuni stranac,bojala se da bi mogla učiniti nešto sto nije željela. Privukao ju je odmah kada ga je uvidjela i to ju je plašilo više od pomisli da je on neki ubojica. Nije bila spremna za nove ljubavi. Ne još. Stara je još uvijek i previše boljela. -U očima ti vidim strah. Vidim da me se bojiš .Ako ti je nelagodno možemo otići negdje gdje ima više ljudi.-on jednostavno nije odustajao.-ipak još uvijek si mi dužna zbog osobne.-zadovoljno joj se nasmiješi. -Ponudila sam da platim.-jedva je uspjela izgovoriti rečenicu kada on prišao je na centimetar od nje. -Ali je ne želim novce. Ja želim tvoje društvo kao nadoplatu.-to je znala je ,bila igra zavođenja. Igra zenskaroša. Koliko je samo željela odustati od nje,ali nije mogla. Željela je ipak vidjeti u kojem pravcu vodi. -Dogovoreno.-pružila mu je ruku.-Možete mi se pridružiti sutra ujutro na pikniku uz izlazak Sunca.-pogledao je na sat. To će ubrzo. No morao joj je odati priznanje. Prihvatila je njegovu igru no pod svojim uvjetima.-U četiri ujutro čekati ću vas ovdje. To je moja isplata za vašu ljubaznost što ste mi vratili osobnu.-nikada se rano tako nije ustao. Bar ne na godišnjem. Imala je pravo rekavši da ne možeš uživati s društvom kao sam. Zbog društva mijenjaš svoje planove. Ona nema tih problema. Ponudio joj je svoje društvo,prihvatila ga je,no bez mijenjanja svojih planova. Zar je ona vrijedna muka koje mora proći,muka mijenjanja svoga rasporeda. Čekala je u neizvjesnosti grickajući svoju donju usnicu. Uvijek je to radila dok je bila nervozna. Promatrao je. Možda je ipak bila vrijedna svega toga. -Dogovoreno.- -Sada vam,Adame,želim laku noć.-pokupivši svoje stvari jednostavno je odšetala od njega. Nije bio niti svjestan što se dogodilo. Već odavno poljubio bi drugu djevojku na mjestu Veronike,želio je nju poljubiti,odvesti u krevet i zaboraviti. On je jednostavno bio takav. a sada…sada je pristao na romantičan izlet. To nije njegov način. Razmišljao je,neće se pojaviti,ne želi,koliko je već djevojaka ostavio na cjedilu. Muškarac zgodan poput njega mogao je imati koga god je želio. Svoj izgled koristio je do maksimuma. jednu ostavi naiđe druga. Da,tako učinit ce i s Veronikom. Sada je već odlučio krenuti u akciju. Ljeto je. Sve je krcato slobodnim djevojkama željnim avanture. On će biti njihova avantura. Doista je naumio da zavede pokoju djevojku,no niti jedna mu nije bila zanimljiva. Njegove misli vraćale su se sramežljivoj,uplašenoj,usamljenoj djevojci. Znao je da može imati bilo koju,da može provesti noć s kojom god odabere,ali pomisao da se izvuče iz kreveta druge i s Veronikom odoše na piknik,gadila mu se. Ali želio je da mu druge odvuku misli s crnokose djevojke,zašto je onda pomišljao da ode s njom na piknik?Na iznenađenje njegovih prijatelja pozdravio se s njima i krenuo u svoju sobu izgovarajući sa da ima nekih neodgodivih obaveza u rano jutro.Za par sati naći će se s njom. Nije želio izgledati umorno,nije želio izgledati rastrojeno,neispavano. Od kada je to njega briga kako izgleda,pomišljao je. Njegovo zgodno lice bilo umorno ili rastrojeno uvijek je privlačilo hrpu djevojaka. Što ga onda briga sto će ona pomisliti o njemu? Prebrzo je došlo“kobno“ jutro, nije mu bio problem ustati se. Ustao se je i prije vremena. Spremio i čekao. Njegov brat tek se vratio iz noćnog izlaska. -Bit će da je neka posebna.-Adam ga oštro pogleda. Brat ga je pozanavao bolje od ikoga-Ne gledaj me tako. Kada si ti propustio priliku za neku aferu?-bio je u pravu. Nakon sto je raskinuo zaruke sa svojom do sada najvećom ljubavi,zakleo se da se nikada vise neće zaljubiti. Bili su premladi. Od srednje škole do dvadesete godine bili su zajedno. Onda je ona odlučila otići. Prošlo je već devet godina još nije prekršio svoju zakletvu. Požurio se i stigao na dogovoreno mjesto i prije vremena. Ne želi da ona čeka. Sjetivši se da je spomenula piknik uhvatio je prvu deku koju našao je kako ne bi sjedili na još uvijek prohladnoj plaži. Išla mu je u susret, vidio ju je kako mu polagano prilazi. Srce mu počne sve jače kucati. Prebrzo. Prebrzo se događa sve. Poznao ju je tek jedan dan. Želio se okrenuti i pobjeći kada zaustavio ga je njezin sramežljiv osmijeh i nježan glas. -Dobro jutro.-tiho ga pozdravi. Ne,ne može otići i ostaviti nju na cjedilu. -Dobro jutro i vama.-tiho je pozdravi promatrajući ju u lijepoj crvenoj ljetnoj haljini koja vukla se po plaži. Njezina lijepa kosa uokvirila je njezino lice anđela. Prostro je deku po plaži i pokazao joj da sjedne. -Oh hvala!-sramežljivo mu odgovori. Ukrao je njezin zbunjujući izraz. Nije očekivala ništa od njega.-No ja sam ponijela svoju.-izvadivši je iz korpe prostrla ju je do njegove-Sada svatko može biti na svojoj strani!-nije mu se svidjelo u kojem pravcu ovo vodi Želio je biti u njezinoj blizini, osjetiti njezin dodir. No ipak, prihvativši njezinu igru, sjeo je na svoju stranu. -Osim toga, nisam ništa drugo ponio. Da ste mi dali više vremena, možda bih se i uspio pripremiti.- -Nije važno. Ja sam ponijela sve što je potrebno.-iz korpe je izvadila sendviče složene za piknik, sok, vodu, čokoladice pa čak vino i pivo.-Ne znam što pijete, pa sam ponijela svašta pomalo.-promatrao je pokrete njezinog tijela, njezine lijepe crvene usne koje mamile su ga na poljupce. Ali ništa nije učinio. Uživali su u priči, u prizoru Sunca koje izdizalo se i privodilo kraju piknik napet od uzbuđenja i strasti koje ipak nisu izlazile na površinu. Piknik sačinjen od želje da ju poljubi. Da bude njegova. Sunce ga je završilo,ona njegova nije postala. Razdražila ga je njegova nesposobnost,njegova nespretnost pred njom. Koliko je samo noći proveo s različitim ženama ,koliko ih je samo zaveo kao iz šale. No ne i nju.-Vrijeme je da pođem.-osjetio je ljutnju zbog njezinih riječi. da pode!nije ju želio pustiti. -Kamo?-razdraženo upitaše. -Imam nekih obaveza.- -Niste li rekli da ste na godišnjem sami upravo zato jer želite biti bez obaveza!?-ljutito je upitaše kao da ima pravo na nju,na njezino vrijeme. -Da.-ljutito mu odgovori.-No to ne znači da nemam nešto drugo u planu.- -A što bi to moglo biti?-u njegovoj glavi stvorila se slika nje kako se druži s nekim drugim muškarcem,kako mu poklanja očaravajući sramežljiv osmijeh,kako mu poklanja svoje dragocjeno vrijeme. Nije mu se svidjela ta pomisao. No znao je da nema nikakva prava utjecati na njezino slobodno vrijeme. On je ipak tek stranac u njezinome životu. -To nije vaša briga!-ljutito se ustadoše i povuče svoju deku kako bi ju spremila. Nije ju mogao pustiti da samo tako odšeta od njega. Ne još . Brzo se podigao i povukao njezinu deku na svoju stranu.-Što to radite!?-bijesno je vikala.-Pustite!-no on ju dekom privuče bliže sebi. Na par centimetara od njezinih lijepih usana. -Ne želim-oholo joj odgovoriše. Zadrhtala je,mada nije željela pokazati,privlačio ju je ma da nije željela priznati. -Kako hoćeš!-bijesno odgovori,pusti deku,pokupi korpu i okrenu se da ode. Pakosnica mala, bilo je ono što mu je u tom trenutku prošlo kroz glavu. Smekšat će on taj prkos. Bezobrazno je bacio deku na nju na koju se ona spotakla i pala na plažu. Čuo je kako nešto puca. Časa i boca od vina prisjetio se prekasno, a onda mu sine užasna misao, mogao ju je povrijediti. Brzo je dotrčao do nje želeći joj pomoći da se oslobodi deke no pogled u njezinim očima nije mu se svidio. Ljutnja,bijes,tuga…i ljutnju i bijes bi već nekako pretrpio,ali tuga… -Dozvolite mi da vam pomognem.-pružio joj je ruku koju ona prijezirno odbaci. -Ne treba mi vaša pomoć.-pogledala je u korpu u kojoj je sve bilo razbijeno. Suze samo što nisu potekle niz njezino lice. Zar zbog obične šale ,upitao se. -Veronika,oprosti,molim te. Nisam želio, ako treba kupit ću ti nove čaše.-ljutito se brzinski ustala i našla licem u lice s njim. -Kao prvo vi i ja nismo na ti,a kao drugo ne želim ništa vaše. Ovo je tek bila zahvala za osobnu,al naše druženje završava ovdje i sada.-okrenula se i otišla. Ostao je sam. Kako je mogao tako pogriješiti? U čemu je pogriješio,upitao se Ovo je trebala biti jedna šaljiva situacija. Trebali su završiti skupa ležeći na plaži, trebao je završiti pokraj nje ljubeći joj predivna usta, dodirujući joj meku kožu…ali sve je pošlo po zlu. Nikako mu s njom ne ide onako kako je on zamislio. Možda je najbolje onda da odustane od nje. Kako je bila samo ljuta na sebe. Nakon godina provedenih sama željela je biti ponovno voljena, željena, ljubljena. No strah zbog lošeg odabira muškarca kočio je njezinu strast. Bila je možda ipak spremna popustiti lijepome Adamu, no njegov postupak uništio je njezino samopouzdanje. Nije mogla prolaziti isto. Bilo je previše bolno sjetivši se prekida veze s čovjekom koji varao ju je, koji izbacio ju je iz njihovog zajedničkog stana optužujući da je ona svemu kriva, čovjekom koji namjerno razbio je njezine stvari izbacujući je van, čovjekom koji lupio ju je kada otkrila je da ima drugu. Nije mogla podnijeti još jednom isto. Znala je da je Adamov čin bio da ju zaustavi, primijetila je koliko želi da ostane, baš kao i ona, ali stare uspomene vratile su se. Sišla je iz svoje sobe u predvorje hotela. Ostala je zapanjena ugledavši ga kako razgovara s recepcionarkom., držeći buket cvijeća u rukama i smijući se. Još jedan ženskaroš, pomisli. No ona nema pravo na njega, zašto joj onda smeta što razgovara s drugom? Njih dvoje nisu čak niti prijatelji. -Gospođice Petrić.-obratila joj se recepcionarka na koju bijaše ljuta bez razloga. Okrenuo se i ugledao ju. Njegovo srce još je jednom danas poskočilo.-Ovaj gospodin ovdje pita za vas. Traži vas cijelo jutro. Rekli ste da vam ne spajam nikakve pozive.- -Hvala.-ljubazno odgovoriše. Znači, ipak je tražio nju. U svojoj glavi likovala je zbog pomisli da između lijepe recepcionarke i nje, traži ipak nju. -Gospođice Petrić, molim vas, možemo li razgovarati?.-pružio joj je buket ruža s jednom, dok je s drugom rukom pružio joj paket čaša. Prihvatila je poklon. -O čemu?.upita ga bezobrazno. -Molim vas, ako može negdje nasamo.- -Sve što smo imali reći, već smo si rekli. –vidio je prkos u njezinim lijepim očima. Osjetio je prkos u njezinome lijepome glasu. Nečime ga je začarala. On je bio vrhunski zavodnik, zar da pada na koljena zbog neke obične žene? Ali polagano ipak padao je. -Samo sam se želio još jednom ispričati zbog svojih postupaka. Nisam mislio ništa loše, samo…-dobro je znao što je mislio. Želio. Nije znao da ona želi isto, samo , kočnice prošlosti su joj branile. -Nema potrebe. Već ste se ispričali. A sada, oprostite, moram ići.- -Naravno. Imate obaveza.-iznerviran nije više znao što učiniti. Ovo je bio posljednji pokušaj. Neće više on trčati za njom. Natjerat će nju da sada ona trči za njim. Okrenuo se prema recepcionarki, do kraja smjene, znao je, može biti njegova. Ali on ne želi nju. Prošao je dan, prošlo je dva dana, prošlo je tri dana…nije ju nigdje sreo. Njegov odmor ubrzo će biti gotov a nije se pomaknuo s mrtve točke što se tiče Veronike. Njegov plan nije uspio. Sve tri večeri sjedili su svatko na svojoj strani baš kao i one prve. Znao je da je ona tamo sama s knjigom, znala je da je on tamo s društvom. Čula je njegov zavodljiv glas, njegov čaroban osmijeh. Namjerno je dizao glas u nebesa, namjerno se glasno smijao, znao je da ga čuje. Želio joj je prići više od ičega, više od ičega željela je da joj priđe. No nisu posustajali. Oboje prkosni, oboje tvrdoglavi. Njezin godišnji ubrzo završava. Pitala se hoće li žaliti ako propusti priliku. Zapravo, bila je sigurna da ju je već propustila. Mlada je, nema veze, nema nikoga zbog koga bi joj srce poskočilo. Nikoga u koga je zaljubljena, ali pokraj njega…pokraj njega njeno srce brže zaigra, pokraj njega njezinim tijelom prolaze trnci. Privlači ju. Privlači ju i više no što je bila spremna priznati. Potrudio se je oko nje, a ona…ona ga je odbacila poput stare krpe. Ostalo je još samo četiri dana do odlaska. Odlazili su istoga dana, spomenuli su to negdje usput u razgovoru uz izlazak Sunca. Još samo tri noći. Sjedila je sama kao i prve večeri pokušavajući se usredotočiti na svoju knjigu, no misli njezine letjele su dvadesetak metara od nje. Letjele su njemu. Koliko je očajnički sada željela biti dio njegova društva. Popustit će, pomišljala je, prići mu, ispričati se za svoje ponašanje, nadati se…nadati se čemu? On je mogao imati koju poželio je. Jednom poželio je i nju, nije mu dopustila, zar doista misli da ju želi još uvijek? Djevojke na plaži okretale su se za njim. Prelijepe djevojke, što je ona imala za ponuditi? Ništa naspram njih. Možda je propustila priliku da osjeti njegov dah na svojoj koži, da osjeti njegove usnice na svojima, da osjeti toplinu njegova dodira, ali neće propustiti priliku da mu se ispriča. Tek što se ustala, uvidjela je da i njegovo društvo negdje kreće. Pogledao je u njezinome pravcu. Uvidjevši da je krenula prema njima, šapnuo je nešto čovjeku do njega i ostao stajati. Ostalo je još tri noći. Jedne od njih bit će njegova makar morao pasti na koljena pred njom. Želja za njom bila je veća od bilo kakvoga ponosa. Gledala ga je kako stoji lagano praveći korak po korak naprijed. Uvidjevši da se približivala uspaničarila se. Njezina hrabrost raspršila se u tisuću komadića. Zašto joj se odjednom približava, baš sada? Bila je spremna mu se ispričati, ispričati nasamo, dok je ipak njegovo društvo bilo u blizini, dok je ono tamo, no biti sama s njime? Ustuknula je korak natrag. On se je približavao sve više. Željela je pobjeći što dalje no na njezinu žalost njezine noge nisu željele surađivati. Polagano je samo sve dublje zalazila u mrak. Iznad nje sijale su zvijezde praveći društvo punom žutom mjesecu koje osvjetljavalo je more što šuštalo je pokraj nje…a ispred nje bio je on. Hodajući unatrag, spotaknuvši se o nešto umalo nije upala u more da ju nije uhvatio. Zadrhtala je od njegovog dodira. -Veronika.-obratio joj se tihim promuklim glasom. Mogla je u njegovom glasu osjetiti želju. Želju za njom. Ili joj se to samo čini? Možda je ona željela da zvuči tako,? Pogubila se u njegovom zagrljaju, u njegovim lijepim divlje kestenjastim očima.-Što radite? Skoro ste pali.- -Spotaknula sam se.-tiho izgovoriše. -Vidim.-pustio ju. Na njezino razočarenje. Nije željela da ju pusti. Žudjela za njegovim dodirom-Ali zašto ste išli unatrag?-smetena nije znala što da mu kaže. Da je bježala od njega? Ali on je bio tako ljubazan prema njoj. Uvidjevši da njenoga odgovora nema s pričom je nastavio on.-Došao sam se još jednom ispričati. Uskoro odlazim, ako ste slučajno zaboravili-kako bi mogla zaboraviti to? Pomislila je, čak i da hoće, nemoguće je.-Ne želim da ti ostanem kao loša, ružna uspomena s godišnjeg.-nasmijao se. Njegov osmijeh privlačio ju je previše. Red je na njoj da nešto kaže. Ali nije mogla. Mislila je samo o njegovim lijepim usnicama, o njegovom zavodljivom osmijehu. Nastavio je.-Nismo se mnogo družili, ali ipak sam mislio da si pričljivija.-gledao ju je pogledom koji više nije moga izdržati. -Da.-napokon je uspjela nešto izustiti.-Samo…- -Samo što?-prišao joj je previše blizu. Toliko da je osjetila njegov uzbuđeni dah na svojoj koži. Njegove usnice bile su tako blizu da ako bi se samo popela na prste mogla bi ga poljubiti. Da li je spremna prijeći tu granicu? -U redu je.-rekla je.-Ja sam se u biti htjela ispričati tebi Adame za svoje ponašanje. Možda sam ipak malo pretjerala. -Nije želio odgovoriti. Nije svojim riječima želio uništiti i ovaj trenutak. I ovu priliku. Uništio ih je već i previše. Ali sada ne. Ne sada kada mu je tako blizu. Osjetio je njezino drhtanje. Nije bilo hladno da bi to bio razlog njezinoga drhtanja. Znači ipak ima nade da bude makar samo jednu noć njegova. Pa zbog nje odbio je svaki mogući izlazak, svaki mogući spoj. Ona to ne zna. Zbog nje nije bio niti s jednom drugom djevojkom ovoga godišnjeg. Ovoga puta želio je samo nju. -Oboje smo.-napokon je rekao. -Ne…-popuštala je.-Ti nisi učinio ništa loše. Moja reakcija bila je…pa bila je malo previše bezobrazna.-zagledao se o nju pogledom punim požude. Vrijeme je da ode, pomišljala je.-Oprosti.-rekla je i krenula.-Moram ići- -Gdje?-uhvatio ju je za ruku ovoga puta odlučan u namjeri da ju ne pusti. Njezino tijelo zadrhtalo je od njegova dodira. -Kasno je.-uspjela je nekako promucati. -Doista?-razočarano upitaše. Pogledala ga je. Njegova požuda pretvorila se je u čežnju. Srce joj se stezalo. -Da.-tiho odgovori. -Ja mislim da nije.-privukao ju je snažno sebi u svojoj zagrljaj i napokon spustio svoje usnice na njene. Njom su prošli trci strasti. Ljubio ju je uzbuđeno, požudno, strastveno, nije se bunila. A onda se odmaknuo od nje. Ostala je zbunjena.-Samo poljubac da ti poželim laku noć.-nije mogla povjerovati u ono što čuje. Zar će ju sada samo tako pustiti da ode? Ako je to njegova želja, tko je ona da mu je uskrati? -Laku noć onda.-razočarano , pomalo tužno rekoše.-Sretno na putu.-ponovno je krenula prema hotelu kad osjeti njegove ruke oko svoga tijela, njegov topao dah na svome vratu, a kod uha njegov tihi, neodoljivi glas. -Doista si tvrdoglava.-tiho joj šapnuše.-Doista si veliki inat.-okrenu je u svome zagrljaju i ponovno poljubi. Ovoga puta se je prepustila. Uživala je u njegovom dodiru.-Zar si doista mislila da ću te samo tako pustiti?-pitao je, no ona nije mogla doći do riječi od njegovih vrelih poljubaca. -Nisam znala…-započela je, no nije uspjela završiti jer ju je on prekinuo. -Ludice mala, zar da te pustim samo tako sad kada si napokon moja?-nasmijao joj se ne znajući da ju je samo još više privlačio. Ostalo je još malo vremena za njihovu strast. Zadnja tri dana prije kraja godišnjeg proveli su svaku minutu zajedno, zagrljeni šetajući gradom, ljubeći se gdje god su stigli,a noću…noć je bila posebna…ispunjena ljubavlju, uzbuđenjima, strašću...kako je samo kratko vremena ostalo. Zbog njihove tvrdoglavosti inata i prkosa…njezine usne gorjele su od njegovih strastvenih zavodljivih poljubaca, njegove snažne ruke tražile su njeno prelijepo tijelo…kako je samo požalila svoju tvrdoglavost, svoju glupost odbijajući ga. Eh, kad bi mogla vratiti vrijeme… Iskoristili su svaku minutu svoga preostaloga godišnjeg kako bi proveli zajedno…njihova privlačnost bijaše i više no očita, a onda…nažalost, stigla je i posljednja zajednička noć. Znala je da će ovo biti samo jedna od ljetnih avantura, da bit će samo još jedna na njegovome popisu osvojenih djevojaka, ali ipak…bilo je teško samo ga tako pustiti. Stigla je noć strastvenija od bilo kojeg trenutaka provedenih zajedno, nož prožeta iskrama strasti, tugom…nije želio priznati, nije ju mogao pustiti…bila je očaravajuća, pametna , lijepa, draga…nije želio priznati, napokon je nakon godina, uistinu uživao u društvu neke djevojke. Ali znao je, svemu jednom dođe kraj. Pustiti će ju sada, neka ima lijepe uspomene na njega. Neka ima lijepe uspomene na ovo ljeto. On…on joj ne može i ne želi uništiti život koliko god da se njegovo srce bunilo i zahtijevalo nju, njezinu blizinu. -Bilo je ovo lijepih par dana.-šapnu joj na uho dok je ležala u njegovom vrućem čvrstom zagrljaju.-Prelijepih.-okrenu se prema njemu sa smiješkom ne znajući da je njezin osmijeh stvorio rat između Adamovog srca i Adamovog mozga. Mogao bi se naviknuti na ovo. Buditi se jutrima držeći ju u zagrljaju. Ali što će joj može pružiti u životu? Laži, konstantno kašnjenje, svađu, tuđi ruž na svome ovratniku. Zar bi ona mogla promijeniti njegovu narav, pitao se. Gledao je u nju, njezin lijepi sramežljiv osmijeh, njezine oči ispunjene srećom…ne, ovo će biti njihova posljednja noć. Promatrala ga je ležeći u njegovom toplom zagrljaju pomišljajući kako bi se često mogla ovako buditi. Ovijena njegovim snažnim rukama. Bilo bi lijepo ponovno imati nekoga u svome životu, nekoga uz sebe. Ali znala je to, ovo je bila samo avantura. Ljetna. Ljetne avantura, takve ne traju zauvijek. Svatko će sutra sjesti na taxi i otići svojim putem. Ostat će samo lijepa uspomena u njezinome životu. On je to želio. Samo jedan dobar provod. Nije joj bilo žao što prepustila mu se, nikada, znala je za tim neće žaliti…ali žalit će zauvijek što završava ovdje i sada. Zauvijek. -Da.-pomalo tužno se složi s njime.-Prelijepih. –okrenula se je kako bi se mogli naspavati za idući naporan dan. Okrenuo se za njom još uvijek ju ne ispuštajući iz svoga zagrljaja. Kako bi samo volio da nju nikada ne mora pustiti. No niti jedno od njih nije uistinu moglo spavati. Zašto je morao naletjeti baš nju, kada zakleo se da ga niti jedna više neće imati. Zašto je ona posebna, zašto pred njom osjeća se ranjivo? U jednu stranu nije mu se svidio taj osjećaj, a opet…nije li prošlo i previše godina? Možda bi ona mogla izliječiti njegovo bolno srce? Na njihovu žalost, Sunce se je prebrzo ustalo i otjeralo noć. Njihovu posljednju. Željeli su da traje zauvijek, no znali su nije moguće. Poljubivši ju probudio ju je iz lakog sna.-Dobro jutro. Vrijeme je da se ustane. Vrijeme je da se pođe.-osjetila je u njegovom glasu tugu. Zar je moguće da mu je žao što ju ostavlja? Ne, ne , sve je ona to samo umislila. Željela je da mu bude žao, nije tako zvučao. Okrenula se je prma njemu, no on se je brzo izmaknuo, ustao i stao okrenut leđima nasuprot nje. Nije ju želio niti pogledati. Znala je, ljuto pomisli, cilj mu je bio samo ju zavesti i odvesti u krevet. Što je drugo mogla očekivati od osobe poput njega. Dobro je znala za njegovu reputaciju ovdje. Godinama je dolazio , priče su kružile posvuda. On je samo jedan bezobrazan, ali previše zgodan, prelijepi, šarmantni ženskaroš. On ne mari za tuđe osjećaje, mada nije stekla takav dojam dok provodila je vrijeme s njime. Prema njoj bio je veoma pažljiv, brinuo se je i previše, činio sve samo da joj ugodi. Možda je to samo njegova taktika zavođenja. Gledao je kroz prozor njene sobe. Ne može se okrenuti i pogledati ju. Čvrsto je odlučio da ovo će biti njihov posljednji susret. Želio ju je upitati za njezin broj (na godišnjem mu nije trebao jer provodili su doslovno svaki trenutak zajedno), ali odustao je. Zar da se vrati natrag i sebe i nju muči? Jer mučili bi se. Krenulo bi kao dopisivanje, želja za njom bila je već sada veća od samoga dopisivanja. Želio bi ju uz sebe. Da joj ponudi vezu na daljinu, nije dolazilo u obzir. Pa on ne može biti vjeran niti dok mu je cura u blizini, kako bi onda bio vjeran dok je on na jednom, a ona na drugome kontinentu. Ne želi joj priuštiti takvu muku. Ne, ispravio se je, nije mogao priuštiti sebi toliku muku, toliko patnje. Ne bi imao mira kad bi znao da je daleko od njega, ne znajući što radi, ne znajući da li je netko drugi u njezinoj blizini…stresao se je od pomisli da ljubi nekoga drugoga…da ju netko drugi dira svojim prljavim prstima…ne može si priuštiti tu neizvjesnost, udaljenost, te pomisli…ne može…najbolje je da ovo ostane samo uspomena. Najbolje za nju i njega je da se ovo okonča ovdje i sada. Zauvijek. –Oprosti još jedno ako sam ti ikako pokvario ljeto svojim ponašanjem.-glas mu je drhtao. Želio je reći ostani, dođi sa mnom, trebam te. Prešutio je. Ustala se je, čuo ju je, nije se mogao okrenuti, i prišla mu … -Kao što si rekao bilo je ovo lijepih par dana. Vrijeme je da se sada raziđemo.-hladno mu odgovoriše. Nije željela zvučati povrijeđeno njegovim ponašanjem. Ni tada se nije želio okrenuti, a onda je pošla prema vratima. Otvorila ih.-Vrijeme je da odeš. Moram se spakirati.-ima još na milijun žena, kada se vrati doma, naći jednu, dvije, tri, pet, zaboravit će na nju. Nabacivši masku ravnodušnosti, ponosno je došetao do nje, na njene usne spustio dugi strastveni poljubac od kojeg se topila. Nije se željela topiti zbog njega. -Sretno.-tiho joj izgovori. Istrgnuo je vrata iz njezinih ruku i tako snažno zalupio s njima za sobom da je poskočila od straha. Stajao je ispred njenih vrata. Samo je potrebno da uhvati bravu otvori ih i uhvatio ju snažno, da joj kaže da ju želi više od ičega. No poput kukavice je otišao.


<< 08/2019 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031